Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Program

JOSIP VANIŠTA: UKIDANJE RETROSPEKTIVE

Izložba predstavlja dvjestotinjak radova jednog od najvažnijih suvremenih umjetnika

Josip Vaništa (Karlovac, 1924) jedan je od posljednjih velikih aktivnih umjetnika neoavangarde. Posljednjeg desetljeća, osim domaćih stručnjaka, tu ocjenu često izriču i ugledni strani kustosi i kritičari, prepoznajući Vaništu na međunarodnoj umjetničkoj sceni, osobito kroz njegovo djelovanje u kultnoj umjetničkoj grupi Gorgona (1961-1966), kao jednog od rodonačelnika konceptualne umjetnosti u svijetu. Ovoga proljeća u tu će se tvrdnju moći uvjeriti i široka publika na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, od 25. travnja do 16. lipnja 2013.

Vaništa je nedvojbeno jedna od najviše enigmatičnih osobnosti suvremene hrvatske umjetnosti. Priređivačima njegove prve velike (anti)retrospektive u MSU nametnula su se brojna pitanja, primjerice: kako predstaviti opus umjetnika i pisca, crtača i slikara, esejista i kroničara, arhivista i čuvara baštine, nakladnika i urednika, koji je nastajao tijekom sedamdesetak godina? Kao cjelinu ili kroz fragmente, kao kroniku koja poštuje vrijeme ili kao bezvremensko stajanje na mjestu? Jedni ga smatraju velikim majstorom moderne tradicije, drugi pak bespoštednim kirurgom koji je odstranio zatrovani prostor Öl Malereia, dopustivši da u njega uđe praznina. Kako, dakle, gledati na Vaništu? Kao na baštinika tradicije ili kao na njezinog radikalnog osporavatelja?

Možda je ideja cjeline pogrešna od samog početka, možda je do nje moguće doći i kad ne očekujemo da fragmenti srastu u cjelinu? Cjelina možda postaje mogućom kad odustanemo od pokušaja nasilnog sljubljivanja pojedinih dijelova. U „Nacrtu jednog objašnjenja“ iz 1961. Vaništa je zapisao: „Mislim da treba odmah reći da je Gorgona početak određen da bude bez razvoja i cilja.“ Stavimo li znak jednakosti između Vanište, duhovnog oca Gorgone i grupe Gorgona, nećemo učiniti veliku pogrešku. Početkom šezdesetih godina, upravo u okrilju grupe Gorgona, Vaništa je dosegnuo nultu-točku slikarstva. Stvorivši „sliku“ materijaliziranu tek njezinim verbalnim opisom, tekstom ispisanim pisaćim strojem, kao stanovitu meta-uputu za njezino izvođenje (Slika XII, 1964), ostvario je „najradikalniji domet hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća“. Je li nakon te Slike XII moguće govoriti o razvoju?

U razdoblju od 1965. do 1967. prekinuo je svaku umjetničku aktivnost. Kako promatrati sljedećih pola stoljeća stvaranja, kao status quo, involuciju ili dekadenciju? Kada se iz ikonoklasta pretvara u apartnog štovatelja slikarske tradicije i nadalje je u Vaništinu djelu prisutna ista radikalna trpnja – restriktivno doziranje. Ili kako sam umjetnik kaže, izostavljanje nebitnog. Eliptičnost, eliminiranje, askeza... stalna su mantra tog „japanizirajućeg Zapadnjaka“. On u konačnici teži za eliminacijom umjetničkog djela kao fetiš-objekta, izjednačujući original i reprodukciju. S druge strane, pukim izborom i izdvajanjem neuglednih, običnih prizora koje pronalazi oko sebe, fotografira ih ili preuzima od drugih fotografa, uokvirivanjem novinskih isječaka ili pak zatvaranjem i izlaganjem kompletne korespondencije koja predstavlja cijelu jednu ljudsku sudbinu, priskrbljuje tim „predmetima“ snažnu auru originala.

Gdje su, dakle, granice umjetničkog i neumjetničkog, autorstva i aproprijacije? Ta i mnoga druga pitanja pokušava raščlaniti izložba Josipa Vanište Ukidanje retrospektive, ne gajeći pritom iluzije da je moguće na njih jednoznačno odgovoriti. Izložba polazi od pretpostavke da je Vaništin opus u hrvatskoj povijesti umjetnosti i kritici uglavnom interpretiran kroz dva ključa, koja su se međusobno dokidala ili prešućivala. Na njegov se opus gledalo kroz prizmu umjetnikove radikalne gorgonske misli i prakse, ili se pak u središte stavljao autorov rafinirani slikarski opus, koji karakterizira suspregnuta gesta, minimalistički pristup i duboko poštivanje slikarske tradicije. Jedan od ciljeva izložbe jest pokazati da ta dva ključa otvaraju ista vrata, pripuštaju nas u isti tankoćutni svijet erudita i umjetnika. „Dvojica Vanište“ nisu ništa drugo doli kompleksni autor koji duboko promišlja svoju poziciju dok djeluje kao umjetnik, pisac, intelektualac i čovjek, supostojeći s onim drugim autorom koji post festum, ponekad i nekoliko desetljeća poslije, tumači, integrira ili dezintegrira postojeće. Taj „drugi Vaništa“ promatra „izvana“ i „s distance“ vlastiti opus, preuzevši ulogu kritičara, pisca, kustosa, urednika... Pritom se podjednako služi aparatom umjetnika i kritičara: dokumentaciju pretvara u umjetnički rad – baš kao što će to mnogo godina kasnije ustvrditi Boris Groys – a umjetnički rad dovodi u kontekst drugih umjetnosti i disciplina.

Od najranijih ulja, Voće iz 1941. i Autoportreta iz 1943, iz gimnazijskih klupa u Karlovcu, pa sve do nedavno „potpisanih“ fotografskih instalacija, pratimo Vaništin „nevidljivi crtež duha“ kroz posljednjih sedamdeset godina. Izložba, međutim, nema retrospektivni ni reprezentacijski karakter. Dapače, ona ukida retrospektivu kao muzeološku kategoriju i konvenciju. Izložba nastoji komornošću i discipliniranošću korespondirati s duhom tog samozatajnog, asketskog umjetnika. Izložba će biti podijeljena u desetak izložbenih segmenata: Rani i kasni crteži; Misli za mjesece; Ukidanje perspektive; Prijedlozi, projekti, korespondencija sa stranim umjetnicima; Pisma; Gorgona; Kolektivna legitimacija; Sateliti ili adherenti Gorgone; Postgorgona; Polaganje; Portreti umjetnika; Izvolite prisustvovati. Eliptični izraz, svođenje na najbitnije, težnja prema oskudnosti... upućuju na Vaništin temeljni postupak redukcije, izostavljanja, potrebe suočavanja s prazninom kao filozofskom kategorijom.

Ova će izložba, i njezina prateća publikacija, svojevrsna „knjiga umjetnika“, nastojati predstaviti taj jedinstveni rukopis Josipa Vanište, crtača, slikara, pisca... Bljeskoviti uvidi, fragmentarnost, oštrina pogleda, fokusiranje jednog naizgled nebitnog detalja, podjednako su prisutni u crtežu, slici, literarnom zapisu ili kronici. Vaništa je minimalist i u svojoj memoaristici i u portretima i u crtežu krajolika. Izložba omogućuje da se svi ti segmenti prvi put vide na istome mjestu, kao cjelina čija stabilnost može svakoga časa biti dovedena u pitanje i iznova složena. Izložba će približiti gledateljima ne samo djelo tog enigmatičnog umjetnika, čiji bi se utjecaj u našoj sredini mogao uspoređivati s onime Marcela Duchampa u svjetskim razmjerima, nego i kontekst – vrijeme i prostor u kojem je stvarao.

Naslov izložbe UKIDANJE RETROSPEKTIVE referira se u prvom redu na naslov Vaništinog objekta-stola „Ukidanje perspektive“, koji se lako može protegnuti i na druge njegove radove, osobito crteže. Odnosi se istodobno i na Vaništino simbolično ukidanje vremenske i prostorne perspektive, pa time i retrospektive kao općeprihvaćenog medija predstavljanja umjetničkih opusa. U težnji za jednostavnijim slikanjem, u težnji da se „učini malo. ne piše suviše. ne čini previše...“ Vaništa je dosegnuo stupanj kondenziranog vremena bez perspektive, bez protjecanja, bez pogleda unaprijed i bez pogleda unazad, kako bi u njega konačno mogla stupiti praznina. Ili artikulirana bjelina. Ili NIŠTA.

O publikaciji:

Opsežna publikacija na oko 340 stranica sa stotinjak ilustracija, sadrži tekstove domaćih i inozemnih likovnih i književnih kritičara, povjesničara umjetnosti, pisaca, redatelja, kustosa, umjetnika, filozofa, arhitekata, među kojima su Dunja Blažević, Ješa Denegri, Ivan Čižmek, Marija Gattin, Slavko Goldstein, Marko Grčić, Boris Groys, Radmila Iva Janković, Miljenko Jergović, Stanko Lasić, Tonko Maroević, Matko Meštrović, Georgije Paro, Christian Rattemeyer, Ljerka Schiffler, Đuro Seder, Branka Stipančić, Žarko Vijatović, Igor Zidić i Nada Beroš.

Urednica: Nada Beroš; grafičko oblikovanje: Studio Bilić-Mueller; tisak: Printera grupa d.o.

Podaci o izložbi:

Kustosica izložbe: Nada Beroš, viša kustosica MSU-a

Autor postava: Nenad Fabijanić, d.i.a.

Grafičko oblikovanje publikacije i vizuala izložbe: Studio Bilić-Müller

Fotografije: Filip Beusan i drugi

Izložbu su financijski potpomogli: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba


Više informacija o izložbi: nada.beros@msu.hr, jadranka.pintaric@msu.hr, morana.matkovic@msu.hr



Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.