Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

SOCIETAS RAFFAELLO SANZIO / ROMEO CASTELLUCCI (Italija): O konceptu lica Sina Božjeg

Dvorana Gorgona: srijeda, 26. lipnja 2013. 21.00h / četvrtak, 27. lipnja 2013. 20.00h

Skupina iz Cesene, istinski svjetskoga zamaha i utjecaja, jedan od najvažnijih umjetničkih fenomena današnjice – začetnica ikonoklastičkog teatra, zaštitni je znak Eurokaza. Nastupila je na Eurokazu, prvi put izvan Italije, sa svojom „manifestnom“ predstavom Santa Sofia davne 1989. U godinama koje slijede Eurokaz je prikazao i druge njihove, danas već antologijske, predstave: Gilgamesh, Masoch, Tragedia Endogonidia. Jezgru grupe čine jake autorske ličnosti, brat i sestra Romeo i Claudia Castellucci te Chiara Guidi, koji već nekoliko godina pokreću i svoje zasebne projekte.
Predstavu O konceptu lica Sina Božjeg osmislio je Romeo Castellucci i ona mnogoznačnošću, kao uostalom i svi njegovi projekti, izaziva uznemirenost i prijepore. Na prvi je pogled riječ o kontrapunktu između projiciranoga lica Sina Božjeg, s relativno nepoznate slike Salvator Mundi renesansnoga slikara Antonella da Messine, i hiperrealističkog prizora koji se odvija ispred platna. Na vertikali od onoga najnižeg tjelesnog do onog uzvišenog i transcendentalnog, Romeo Castallucci razvija metaforu koja otvara ranu najdubljih egzistencijalnih pitanja. Predstava ima stanovit pritajen ton, lukavstvo zamke u koju se hvata gledatelj koji od prizorišta traži duhovnu jasnoću strategije. Lice s platna gleda nas ravno u oči te smo mi, kao gledatelji, i sami gledani, gotovo nadzirani. Pogled je istovremeno i blag i ironičan, ali i okrutno ravnodušan pred zemaljskom patnjom, pred raspadom staračkoga tijela koje se pokazuje na sceni u svakodnevnim, potpuno opravdanim i povezanim radnjama. No u tom se pogledu računa i na suosjećanje koje podiže metafizičko značenje neugodnim trivijalnostima prvoga plana.
Vjerujemo da znamo što se dogodi kada ovce zalutaju – spasi ih Božji pogled koji otkupljuje, ali što kada se izgubi pastir? Što se dogodi vremenu koje automatski prepoznaje simbole sakralnoga karaktera, ali u njima ne nalazi ni uzvišenosti ni ljepote, ni utjehe ni puta? Je li zaista tako porazna ideja da u slici Isusa nema smjera? Ni moći namjera? Da je kontrapunkt izvedbe od slike napravio praznu ljusku, varku koja razvlači pažnju i podcjenjuje viditelja i voditelja, a precjenjuje gledatelja? Jer to je gledatelj, a ne vjernik. I takva ga Castellucci želi i cijeni.
I premda naše vrijeme hrani ljepotu prolaznošću i potrošnjom, u tom diktatu površnih novuma, Castellucci nam tu, tematski jednostavnu, sakralnu sliku, postavlja poput staromodna, moralističkog, hamletovskog ogledala. Odbacujući natrag našu mučninu na pozornicu i u dinamiku slike, ta se se slika puni, obnavlja i beskonačno nadomješta: na djelu je paramimetička mašina.
Ali tijelo starca na sceni ispod slike nemoguće je nadomjestiti ili obnoviti. Možda u tome ima poniznosti, a možda i nema. I to čije poniznosti?

www.raffaellosanzio.org


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.