Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

Razgovor: „Kako smo gradili spomenik u Kamenskoj“ – dr. sc. Boris Medja

petak, 31. siječnja 2014. u Noći muzeja u 19.00 sati

2. kat izložbenog prostora retrospektive Vojina Bakića

Prva retrospektiva Vojina Bakića potaknula je ponovno mnoga pitanja o stanju i zaštiti naše modernističke spomeničke baštine. Jedan od najljepših i svakako najvažnijih, jer je usto bio najveća apstraktna skulptura na svijetu, bio je onaj u Kamenskoj od kojeg danas nije ostalo doslovce ništa.

O tome kako se radio taj inženjerski i graditeljski veoma složen spomenik, govori jedini živući projektant statike i konstrukcije spomenika, dr. sc. Boris Medja.

Razgovor moderira Nataša Ivančević, kustosica izložbe.

KAMENSKA

Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije

Nadomak Požege, na brdu Blažuj, stajao je spomenik, djelo Vojina Bakića, koji je bio najveća apstraktna skulptura na svijetu – tridesetmetarska konstrukcija optočena oplatom od nehrđajućeg čelika, koja je mnoge podsjećala na krila orla spremna za uzlet. Službeno nazvan Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije, svečano ga je otvorio Tito 1968. godine. Svjedoci kažu da je padala kiša tog dana. Nije zabilježeno kakvo je bilo vrijeme kad je 21. veljače 1992. spomenik nakon pet dana miniranja srušen, a danas se na tom mjestu mogu samo pronaći ostaci postolja čija je granitna oplata odnesena.

Natječaj za Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj raspisan je 1960. Investitor je bio Koordinacioni odbor Saveza boraca NOR-a (SUBNOR) Slavonije i Baranje za izgradnju i zaštitu spomenika NOB-a u Slavoniji. Na opći, jugoslavenski i anonimni natječaj pristiglo je 25 radova. Članovi ocjenjivačkog suda su bili većinom uglednici iz političkog i društvenog života, arhitekti a od umjetnika Josip Vaništa i Ivan Sabolić. Izvedba je dodijeljena radu pod šifrom „Papuk“ kipara Vojina Bakića i arhitekta Josipa Seissela.

Suradnici na idejnom projektu Bakićeva spomenika bili su arhitekti Berislav Radimir, Aleksandar Dragomanović, Tea Ložnik, a za hortikulturu Silvana Seissel. Sa Silvanom je na projektu hortikulture surađivala i Lela Rotkvić. Nakon osvajanja nagrade Bakić je načinio brončani odljev makete za potrebe inženjera s kojima je već radio, kako se sjeća jedini živući projektant statike i konstrukcije spomenika, dr. sc. Boris Medja: „Obavijestio nas je da je dobio prvu nagradu i da bi trebalo to izraditi. Ne samo unutarnju konstrukciju nego kompletno. Nadobudno smo pristali. Kad smo vidjeli maketu, činilo nam se da je to najbliže avionskim krilima, a i unutarnju konstrukciju odmah smo zamislili kao avionsko krilo koje dobro poznajemo. Borislav Vajić je konstruirao, a ja proračunao taj avion.“

Brončani odljev je bio ispitivan u Vojnotehničkom institutu u Žarkovu, u tunelu u kojemu su se testirala aerodinamična svojstva letjelica, da se izračuna ponašanje krilate forme na vjetru i raznim atmosferskim utjecajima. Tek kada je završeno tehničko ispitivanje, Bakić je prema odobrenom predlošku započeo raditi studiju spomenika visokog tri metra, prvo u sadri, a potom i u drvetu. Studija je poslužila kao model za povećanje. Kipar Ante Jakić od početka je surađivao na projektu kao autor sustava oplate, te je kontrolirao kvalitetu izvedbe. On je pronašao idealno rješenje oplate – element trokuta, koji je jedini oblikom mogao premostiti gibanje forme u dva smjera. Na rješavanju zahtjevne statike i konstrukcije 30 metarskog spomenika, radili su projektanti Brodarskog instituta Borislav Vajić i Boris Medja. Zanimljivo, ali ni jedan zagrebački projektni ured nije želio raditi na kompleksnom projektu statike i konstrukcije. Borislav Vaić i Boris Medja već su surađivali na rješavanju statike unutrašnje noseće konstrukcije spomenika u Valjevu. Stručnjaci su se suočili s problemima kojima se do tada nisu bavili. Izvođači ovog zahtjevnog projekta su bili zagrebačko poduzeće „Industromontaža“ i građevinsko poduzeće „Pionir“ iz Požege. Osnovna konstrukcija se sastojala od dva čelična nosača, na koje su se montirala horizontalna rebra, u razmacima od 45 centimetara. Na rebrasti kostur se stavljala oplata od nehrđajućeg čelika. Za oblogu je upotrjebljeno oko 1600 m² nehrđajućeg lima, pa je ukupno postavljeno oko stotinjak tona oplate. Oplata je nabavljena iz Njemačke, Sovjetskog Saveza i Švedske. Na montaži je radilo 150 ljudi u dvije smjene po dvanaest sati, tijekom šest mjeseci.

Premda se mnogo toga radilo na riječ i partizanski, kako kaže Boris Medja, poslije je ipak došlo do spora oko nepodmirenih troškova između investitora i izvođača.

„Počeli smo negdje 1958. godine, kada sam izradio prve skice. To je bila era mojih razlistalih formi,“ prisjećao se Bakić. „To su bile godine kada su se stvarale uzbune oko Marxa i Zmaja. Prekinuo sam tradiciju stare skulpture, punog volumena i mnogi nisu mogli to da shvate. A odlučio sam sudjelovati na konkursu za ovaj spomenik i zato što je na njemu bilo nešto novo i zanimljivo. Jer, na njemu je bio i preciziran njegov sadržaj. Počeo sam raditi s arhitektom Josipom Seisselom prve prijedloge. Ali, sve što smo uradili nije nas zadovoljilo. I tada smo odlučili da pokušamo napraviti nešto s već zrelom formom koja je gotova i prema kojoj imamo i distancu, koja je po izrazu bliska temi, a ima i mogućnosti da se razradi do dimenzija monumenta...“


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.