Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

Tajči Čekada: Posjet Vlasti i razgledavanje izložbe

performans, petak, 30. 5. 2014. u 12 sati

Multimedijalna umjetnica Tajči Čekada donijet će Vlasti Delimar na poklon kavu i kolače, te dugo i pomno razgledavati njezinu izložbu.

Tajči Čekada

„Performans započinje dan prije zatvaranja izložbe u galeriji VN u Rijeci, u mojoj kuhinji pripremom kolača kojeg nosim Vlasti Delimar kao dar prilikom posjeta u MSU, njenom privremenom domu. Uz kolač nosim i paketić kave na kojoj je zalijepljen papirić na kojem je, prvi u nizu zapisan datum darivanja, moje ime, strelica, i ime Vlasta. Strelica simbolizira prijelaz poklona od mene k Vlasti. Ispod ovog teksta ostavljam prostor za daljnja upisivanja u slučaju da se Vlasta odluči paketić kave pokloniti dalje, nekom drugom.

Poklanjanje kave kao čin darivanja, do nedavno je bio česti primjer prilikom posjeta, dolaska u goste. Iako je takav poklon nekada imao i praktičnu vrijednost a radi loše ekonomske situacije i neimaštine, danas se pretvorio u predmet rituala darivanja kojeg se, uz neizostavnu bombonjeru, moglo očekivati od svakog gosta.

Česti su primjeri da su se tako dobiveni pokloni, poklanjali dalje a poznata je i urbana legenda o povratku nakon cijelog kruga, slučajno označenog paketića kave prvom darivatelju.

Pečenje i poklanjane kolača kao dara uglavnom od strane žene domaćice, kuharice, ženi domaćici osim momenta davanja sebe, kroz meditaciju prilikom pripreme, kao svojevrsna posvećenost osobi kojoj je poklon namijenjen, ima i pozitivni aspekt, uzajamnog odmjeravanja u kulinarskom umijeću kroz procjenu kvalitete kolača i neizostavnu razmjenu recepata.

Kada dođem Vlasti u njen privremeni dom u MSU, nakon uručenja poklona, kratkog razgovora uz kavu, krećem u razgledavanje izložbe. Izložbu razgledavam dovoljno dugo i pažljivo, rad po rad. Bit će mi potreban točan broj radova kako bih mogla donekle tempirati maksimalno vrijeme po radu.

Ljudi često ne posjećuju izložbe radi same izložbe, većina dolazi u galerije na otvorenja, na druženje i zabavu, čašicu vina, vidjeti koga ima i naravno, biti viđen. Mali broj posjetitelja doslovno razgleda izložbu i potrudi se shvatiti je. Vječno prisutan većinski negativan stav prema performansu i konceptualnoj umjetnosti je često produkt ne znanja ili ne razumijevanja. Lijenosti da se pročita, pokuša razumjeti.

Upravo iz tih razloga bih razgledavanje izložbe pretvorila u predugačak performativni čin.“

Tajči Čekada je multimedijalna umjetnica iz Rijeke koja djeluje na području modnog dizajna, kostimografije, performansa i fotografije. Do sada je realizirala jedanaest samostalnih modnih revija, sedam samostalnih izložbi te sudjelovala na velikom broju skupnih revija, izložbi i performansa u galerijama i muzejima Rijeke, Osijeka, Zagreba, Pule, Splita, Sarajeva, Stuttgarta, Beograda, Berlina, Pariza…

Branko Cerovac: KAVA ZA MARIČKU ILI SUSRET PRINCEZE I KRALJICE PERFORMANSA NA MSU DVORU

Prije nego li pređemo na pitanja o vrsti i brandu kave, bombonjere i kolača koje je Tajči kupila i vlastoručno pripremila za poklonstvo Vlasti prigodom posjeta njoj i retrospektivnoj izložbi Vlaste Delimar, što čini tek jedan od detalja, jednu naizgled običnu, običajnu gestu, znak pažnje/pozornosti prema nekoj osobi, a u sklopu performansa Tajči Čekade, na poziv Vlaste D. osobno i organizatora, samo da se odmah distanciramo od svih mogućih, ali beznačajnih novinskih kvazikritičkih komparacija na relaciji Marina Abramović–Vlasta Delimar ili pak M.A. –V.D. – Tajči Čekada, pošto se radi o već uobičajenoj i utoliko normalnoj muzejskoj, izlagačkoj i performerskoj praksi kojoj nije svrha niti trka u naoružanju niti kopernikanska mobilizacija (Peter Sloterdijk: Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje), pa tako ni natjecanje u „radikalnosti“,“originalnosti“,“inovativnosti“,“istrajnosti“ i sličnim fakirskim disciplinama koje pojedine tiskovine brkaju sa značajem, značenjem i smislom umjetničkog habitusa, djelovanja i ponašanja. Korjenitost, naime, nije istoznačna radikalizmu niti je volja da se ide „do kraja“ isto što i rigidno forsiranje ma kojeg ekstremizma koji ne bi bio sukladan umjetničkom identitetu i intenciji samog umjetnika, odnosno, uže, konceptu konkretnog rada i čina. Malo smisla za nijanse, molim, nije to takmičenje u stajanju na jednoj nozi, nisu svi artisti/-ice jednaki niti ih treba trpati u Prokrustovu postelju! Nietzsche je s pravom uputio svoje suvremenike, posebno Nijemce, na lektiru francuskih autora, u svrhu razvoja smisla za nijanse, ne tek neotesane fiksne ideje i stavove. Tajči, naime, nije Lady Gaga, Vlasta nije Marina, radije se predstavlja, pored drugih, kao – Marička, u vlastitim performansima. Odgovarajuće dugotrajna, pozorna, usrdna i predana posjeta – performans Tajči Čekade uopće nema namjere obarati ničije rekorde niti parirati možda srodnim umjetničkim postupcima, pa ni onima jedne Marine Abramović. Tajči je prepoznata i pozvana od strane jedne i jedinstvene Vlaste Delimar, upravo s njene egzistencijalne i „subjektivne“ strane, a to je važno vidjeti, pozorno pratiti i pokušati razumjeti. Zašto baš nju, Tajči Čekadu?

Dakle, pored kontingencije tijela postoji i kompleksna kontingencija osobnih kakvoća, osjeta, razmišljanja u emocionalno, estetski i etički osjetljivom vrijednosnom odnosu prema osobi do koje nam je naročito, iznimno stalo. Kao u „Strahu i drhtanju“ S. Kierkegaarda. Tu nije bitno „opće“, „ćudoredno“, „sustav“ nego – iznimka, „viteštvo vjere“ a ne „viteštvo rezignacije“ nad, primjerice, „bijedom, aktualnog stanja i trendova na područjima preplavljenim općim potopom arta (sve je to isto, sve znamo, pun nam je... toga, u tom smislu). Pri tom ne mislimo na „vjeru“ u smislu ma koje od danih konfesija nego na „pozorno uzimanje u obzir“ nečega što nas pogađa a „kontingentno“ je, poput sudbonosnog „slučaja“, kakav je (bio) jedan – jedini Tomislav Gotovac aka Antonio Lauer, kakva je za Tajči – Vlasta (čast Marini, ALI!): u tome je stvar.

Tajči Čekada hoće da se percipira kao njena odluka i performans upravo to priznanje, u smislu „credo“ i artističko „vjerujem“ da joj djelo i osobni način jedne i jedine Vlaste Delimar– prezentiran u opsežnom i složenom dinamičnom sustavu retrospektive To sam ja – puno znači; da drži vlastitim umjetničkim činom sam čin temeljitog i predanog „posjeta“ koji nadilazi puku kurtoaziju „obilaska izložbe“ ili pak nekog dosadnog poznanika, nadilazi i puku obvezu, dužnost, nevoljku prinudnu radnju, nego je osviješten i temeljit postupak već zaslužne i sposobne mlađe umjetnice koja slobodno koncipira vlastiti nastup na poziv koji već i sam ima određeni značaj visokog vrednovanja i priznanja, poput inicijacije u visoki stupanj iznimnosti.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.