Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Program

Deimantas Narkevičius: Da Capo

10. 1. - 20. 2. 2015., prvi kat prostora za povremene izložbe

U Muzeju suvremene umjetnosti prvi put će se samostalnom izložbom predstaviti slavni litavski umjetnik Deimantas Narkevičius. Izložba “Da Capo” završni je dio jedinstvenog ciklusa koji se sastoji od tri izložbe održane u 2013. i 2014. u Muzeju Marino Marini u Firenci i galeriji Le Magasin u Grenoblu: svaka s drugim kustosom i s drugačijim izložbenim projektom u tri različita konteksta.

U trećoj fazi izložbenog ciklusa Da Capo, koji se u MSU otvara 10. siječnja 2015. a kurira ga Marco Scotini u suradnji s kustosicom Radmilom Ivom Janković, bit će objedinjeni neki od umjetnikovih najznačajnijih filmskih djela koji su mu donijeli svjetsku popularnost, među kojima su “Jednom u XX. stoljeću/ Once in XX Century“, "Glava / The Head“ i "Energy Lithuania“, te "His-story“, jedan od njegovih ključnih radova s početka karijere koji je dio fundusa Muzeja suvremene umjetnosti. Bit će izložena i jedna rana instalacija “Sveti rat / Holy War” kao i zvučna dokumentacija performansa „Tužne pjesme rata / Sad Songs of War“ realiziranog prigodom ovogodišnje Manifeste u St. Peterburgu. Tako će biti obuhvaćen presjek njegova stvaralaštva, od 90-ih do danas.

Izraz Da Capo po kojemu izložba nosi ime, termin je koji potječe iz svijeta glazbe, a upućuje na to da se dio glazbene kompozicije mora ponoviti od početka. Kod Narkevičkiusa taj izraz se ne odnosi samo na ponavljanje priče u video loop-u, nego i na njegovu koncepciju povijesti u post-sovjetskom društvu.

U naslovu“Da Capo” riječ je o odnosu između nevinosti i Povijesti (s velikim P) koji je u srži svih njegovih djela. Povijest tu pak znači socijalističku prošlost, ali pojam se može proširiti općenito na neuspjeh modernističkih utopija. Pokušaj da se izgubljena prilika povijesti vrati na nultu točku, glavna je tema ovog litavskog umjetnika. Ono što u njegovim djelima plijeni pozornost upravo je način na koji se okreće unatrag, u prošlost, najčešće u vrijeme represivnog komunističkog režima, ali i razdoblje promjena koje su se dogodile nakon stjecanja neovisnosti Litve, 1989. godine. Neprekidno balansirajući između osobnog sjećanja i političke povijesti, Narkevičius razvija vlastitu tehniku pričanja priča na način dokumentarnog filma (“docu-stories”), stvarajući zastarjelim filmskim tehnikama i pronađenim arhivskim materijalima priče za koje nikad nismo posve sigurni je li riječ o stvarnim događajima ili o nečemu što se moglo dogoditi. Narkevičius uvijek stvara zone nesigurnosti između stvarnog i mogućeg, i u formi i u sadržaju. U stvari, nikad nije posve sigurno je li to što vidimo fikcija ili dokumentarac te je li prošlost definitivno, jednom zauvijek završena i to za svakoga. Samo se na taj način moguće vratiti u prošlost, u ono što je nekada bila njezina mogućnost, a da je se ne pretvori u spomenik. U tom smislu, memorija za Narkevičius nikada nije objektivna činjenica, ali je uvijek politički čin.

Jedan od radova nosi naslov „Ausgeträumt“, što na njemačkom znači trenutak prije buđenja. U intervjuu s Marcom Scotinijem, Deimantas kaže: "To je stanje između sna i jave. Stanje limba, lišeno iskustva, uobičajeno u mladih ljudi, ono što vam treba ako želite stvoriti nešto ni iz čega, a da pritom ne ponavljate ni mrvu ičega prethodnoga. To podsjeća na filmsku montažu u kojoj nije nužan dosljedan narativni slijed. Struktura se mora preuređivati neprestano iznova. A idealan scenarij bio bi početi s praznom stranicom, bez suvišnih osjećaja i iskustava. ... To bi bilo poželjno. No, na žalost, to je utopija."

Deimantas Narkevičius jedan je od danas najpoznatijih litavskih umjetnika na međunarodnoj sceni. Rođen je 1964. u Uteni, studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Vilniusu, ali postao je poznat najviše po filmovima i video radovima koje počinje snimati od početka 90-ih. Nedavno je izlagao u Museum of Contemporary Art (MCA), Chicago; Museum of Modern Art ( MoMA), New York i New Museum, New York. Predstavljao jeLlitvu na 49. Bijenalu u Veneciji 2001. i izlagao je na 50. Bijenalu u Veneciji 2003 u sklopu „Utopia Station“. Izlagao je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama (Center Pompidou, Paris; Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofia, Madrid; Van Abbemuseum Eindhoven, itd.)

Uz izložbu bit će tiskana prva opsežna publikacija o filmskom opusu ovog litavskog umjetnika i filmaša. Urednik je Marco Scotini, a objavljivanje je omogućio Museo Marini iz Firence, u suradnji sa zagrebačkim MSU. Knjiga Da Capo. Fifteen Films (Archive Books, Berlin) načinjena je u formi „Komentara“ Chrisa Markera, a sadrži tekstove uglednih likovnih kritičara, sociologa i kustosa, među kojima su Alfonsas Andriuškevičius, Boris Buden, Ana Dević, Brigitte Franzen, Charles Esche, Maria Lind, Raimundas Malašauskas, Laura McLean-Ferris, Joanna Mytkowska, Philippe Pirotte, Gerald Raunig, Jean-Pierre Rehm, Dieter Roelstraete, Alberto Salvadori, Jan Verwoert, Andrea Viliani.

Kustosi: Marco Scotini u suradnji s Radmilom Ivom Janković (MSU)

Izložba je ostvarena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba te Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Glavni partner MSU-a: Hrvatski Telekom

Sponzori: HMS informatika, Turistička zajednica grada Zagreba.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.