Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

6. dani fotografije ATD-a: Ivan Rupnik, Sonja Leboš, Mirjana Vodopija

15, 17. i 18. prosinca 2014.

PROJEKT ZAGREBTOŠE DABCA

Ivan Rupnik, asistent na Arhitektonskom fakultetu Northeastern Universityja u Bostonu, Massachusetts, SAD.

15. prosinca 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Fotografski opus Toše Dabca igrao je važnu ulogu pri osmišljavanju knjige Project Zagreb: Transition as Condition, Strategy, Practice, Actar, 2007 (Projekt Zagreb: tranzicija kao stanje, strategija i praksa, Actar, 2007.), kao arhivski izvor i kao usporedni narativ, dopunjujući tekstualnu i grafičku analizu zagrebačke prakse urbanog planiranja autora Eve Blau i Ivana Rupnika. Profesor Rupnik Dabčev će rad prikazati kroz tri aspekta – ocjenjujući ulogu fotografije u modernističkom pokretu kroz djelo Sigfrieda Giediona, Laszla Moholy-Nagyja i Le Corbusiera, zatim uporabom fotografije pri međunarodnom predstavljanju zagrebačke arhitekture i djela nekih od njezinih ključnih protagonista kao što su Ivan Zemljak, Radna grupa Zagreb, Stjepan Planić i Drago Ibler, te putem analize nekih od Dabčevih vlastitih radova. Rupnik će pokušati pokazati da je zahvaljujući Dabčevom posebnom senzibilitetu, takvom koji objedinjuje razumijevanje prostornih nakana arhitekta i društveno iskustvo stanovnika grada, nastao jedinstven vid dokumentiranja i prikaza, bez čega Projekt Zagreb, i kao knjiga i kao sklop arhitektonskih praksi urbanog planiranja, ne bi postojao.

Ivan Rupnik radi kao asistent na Arhitektonskom fakultetu Northeastern Universityja u Bostonu, Massachusetts. Radio je kao predavač na sveučilištima San Francisco de Quito, Syracuse i Harvard te Arhitektonskom fakultetu Rhode Islanda. Arhitekturu je magistrirao na Sveučilištu Harvard, gdje završava i doktorsku disertaciju naslovljenu Projecting (in) Space -Time: Scientific Management, Settlement-Building and Modern Architecture, 1918 – 1963 (Projektiranje (u) prostora(u) i vremena(u): znanstveni management, gradnja naselja i moderna arhitektura, 1918. – 1963.). Od 2004. Rupnik upotrebljava složeni politički, društveni i kulturni kontekst Hrvatske kao mjesto za proučavanje preobrazbe i prijenosa obrazaca praksi arhitektonskog projektiranja i aktivnosti u toj disciplini. To je istraživanje rezultiralo većim brojem važnih članaka i publikacija, primjerice Project Zagreb (2007.) u suradnji s Evom Blau, te knjigom A Peripheral Moment (2010.). Na ovo je istraživanje utjecao i njegov projektantski rad u Hrvatskoj te informacije proizišle iz njega, primjerice strateški plan za Zagrebačko sveučilište u suradnji s prorektorom Bojanom Baletićem. Surađivao je i s Helenom Njirić na osmišljavanju novoga urbanog krajolika Zagreba. Godine 2012. Rupnik je dobio značajnu europsku financijsku potporu za istraživanje uloge razvoja turizma kao oruđa preuređenja dalmatinskih gradova i Algarvea pristupom koji objedinjuje uobičajeno istraživanje s projektantskim angažmanom. Rupnik je jedan od urednika časopisa Journal of Architectural Education.

ARHITEKTURA ZA LJUDE I O LJUDIMA – POGLED U PAMTLJIV GRAD

Sonja Leboš, antropologinja, osnivačica platforme za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII)

17. prosinca 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Tvrdnja Waltera Benjamina da je arhitektura najprisutnija od svih umjetnosti zasigurno je često ponavljana i reinterpretirana na različite načine. Pa ipak, nije potrošena – još uvijek tako malo znamo o tome kako se ljudi koriste izgrađenim prostorom, prostorom koji je, budimo iskreni, češće nametnut nego odabran. Film i fotografija nastaju zajedno s urbanitetom prvog vala modernizacije krajem 19. stoljeća. Sve do danas ti mediji ostvaruju reprezentacije međuigre prostora i vremena (film) ili međuigre prostora i jednoga jedinog trenutka u vremenu (fotografija). Fotografije Toše Dabca neiscrpno su vrelo za analizu suodnosa vremena, prostora i ljudi. Kada, kao po zadatku, snima arhitekturu „ogoljenu“ od ljudi, Dabac je majstor. Međutim, kada je Tošo Dabac zaista Tošo Dabac, kada u tom imaginariju grada prepoznajemo pogled genijalnog analitičara, kada zaista osjećamo privilegiju što možemo dijeliti to očište i učiniti promatrano dijelom svoje vlastite memorije nekog prostora? Samo onda kada nam se otvaraju perspektive grada u njegovoj maksimalnoj punini: kroz međuigru prostora, vremena i ljudi u njima. Arhitekturu ne čini izgrađen, pregrađen, ograđen ili zagrađen prostor, nego kvalitetna interakcija čovjeka te čovjeka u prostoru i s prostorom. Fotografije Toše Dabca to jasno pokazuju.

Sonja Leboš rođena je u Zagrebu 1967. godine. Kulturna je i urbana antropologinja. Kao osnivačica platforme za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) pokrenula je niz projekata koji otvaraju pogled na grad iz nekih novih očišta te predlaže alternativne urbanološke modele promišljanja suodnosa grada i ljudi, kao i modele politika pamćenja koji uvažavaju raznorodne kulture sjećanja. Autorica je prve posthumne izložbe o Bogdanu Bogdanoviću u Hrvatskoj te autorica i/ili urednica nekoliko izdanja (Prostor identiteta, prostor interakcije, prostor promjene – interdisciplinarna studija gradske četvrti Maksimir, Urbana slikovnica 1 – Fedor Kritovac, Ispražnjeno u povratu – Etnologija praznine). Trenutačno uređuje knjigu o najvećem zagrebačkom trgu – Trgu kralja Petra Krešimira IV. popularno zvanom Krešimircu.

PREDSTAVLJANJE UMJETNIKA:

SVJETLO I SJENA

Mirjana Vodopija, multimedijalna umjetnica, izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

18. prosinca 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

„Ovim predavanjem predstavit ću svoje radove iz nekoliko ciklusa nastalih posljednjih petnaestak godina. U tim radovima fotografija najčešće nije jedini upotrebljavani medij, nego je jedan od dijelova poliptiha, element koji gradi cjelinu ili ambijent, dio instalacije ili podloga za videoprojekciju.

Poveznica i najčešći osnovni motiv mojih radova, pa tako i radova koji uključuju i fotografiju, najčešće je svjetlo samo, njegovi izvori i njegove manifestacije. Svjetlo je stvoritelj i uništavač vizualnog: omogućuje vidljivost, no svojim pretjeranim intenzitetom briše dijelove prizora, čineći da iluzija slike nestaje u bijelom ništavilu. Ta bjelina ostaje netaknuta ili pak otvara prostor utapanju videoprikaza koji fotografijom zaustavljenom prikazu vraća iluziju pokreta.

Svjetlo također može biti metafora za biće, svijest i spoznaju; ocrtava obrise, odvaja ono što jest od onoga što nije. U posljednjem ciklusu radova Nepovratno fokus istraživanja proširen je na istraživanje odnosa volje i djelovanja, valorizacije mijene te percepcije pokreta i vremena.“

Mirjana Vodopija, listopad 2014.

Mirjana Vodopijadiplomirala je 1987. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1985. do danas ostvarila je 28 samostalnih izložbi i sudjelovala na više od 200 skupnih izložbi ili kustoskih koncepcija u zemlji i inozemstvu te na više međunarodnih rezidencijalnih projekata. Dobitnica je brojnih likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera.

Tijekom svojega umjetničkog djelovanja, kroz prožimanje različitih umjetničkih disciplina, od crteža i grafika, preko svjetlosnih objekata, crteža žarnim nitima, instalacija i videoinstalacija, do fotografija velikih formata i ambijenata, Mirjana Vodopija stvorila je raznolik, a ujedno i jedinstven umjetnički opus u kojem se, kao osnovne karakteristike njezina rada, očituju kontemplativnost i specifičan pristup fenomenu svjetla i pokreta.

O njezinu su radu pisali povjesničari i teoretičari umjetnosti – u knjigama te domaćim i inozemnim stručnim i umjetničkim časopisima. Opsežna monografija o njezinu umjetničkom djelovanju s tekstom Branka Franceschija objavljena je 2004. godine.

Djela su joj uvrštena u zbirke važnijih hrvatskih muzeja i galerija: Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije u Zagrebu, Kabineta grafike HAZU-a u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te u Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, grafičku zbirku instituta Tamarind u Albuquerqueu u New Mexicu u SAD-u,kao i u druge muzejske i privatne zbirke. Od 1987. godine do danas vanjska je suradnica Hrvatske radiotelevizije kao autorica scenografija, špica, jingleova i ilustracija te vizualnih identiteta emisija u produkciji HRT-a. Od 1987. do 2007. djeluje kao samostalna umjetnica. Od 2007. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, trenutačno u zvanju izvanrednog profesora.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.