Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

Nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@msu predstavlja

Upoznajte fotografe ovogodišnje izložbe

Još nas manje od mjesec dana dijeli od otvorenja osme natječajne izložbe „Nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@msu.hr“. U sljedeća četiri tjedna predstavit ćemo vam umjetnike i njihove radove koji će ove godine konkurirati za jednu od četiri nagrade, a samim time i za mjesto u rastućoj Zbirci T-HT@MSU.

Nakon predstavljanja umjetnika koji su odabirom stručnog povjerenstva pozvani da svojim radovima izravno sudjeluju na izložbi (http://bit.ly/17amEgO), predstavljamo vam fotografske radove koji su ove godine izabrani između sveukupno 166 radova prijavljenih za izlaganje na ovogodišnjem izdanju T-HT@msu.hr. A s predstavljanjem radova u mediju fotografije počinjemo zato što ih je ove godine mnogo odabrano za izložbu. Naime, od 34 rada uključena u izložbu, njih 11 su primarno fotografskog karaktera. Uz fotografsku dokumentaciju radova, slijede skraćene izjave umjetnika koje prate i pobliže objašnjavaju ideju i misao koja se krije iza svakog pojedinačnog umjetničkog rada.

TANJA DEMAN, Kolektivni narativi, 2013.

Radovi iz serije Kolektivni narativi uprizoruju trenutak kontemplacije prirode i izgrađenog okoliša. U radovima su prirodni spektakli uokvireni u kazališnim prostorima i promatra ih publika. Te konstruirane slike objedinjuju: geološke formacije; stadione; arene; duboke ponore; kazališta, projekcijske hale i vrhove planina kroz vrlo aktivan način gledanja.

IGOR ILIĆ, Generacija Y, 2013.

Generacija Y je kolokvijalni naziv za demografski ugrubo one rođene između 1980. i 2000. Često je spominju kao sljedeću ‘značajnu generaciju’, a neki kažu i da je to ‘milenijska generacija’. Opisuju ih kao lijene, razmažene, materijalistički orijentirane i besposlene. […] Portretirani subjekti na fotografijama preuzimaju fiktivnu ulogu žrtava tranzicije. Uzvišena drama dio je naizgled banalne scene - mladića i djevojaka na privatnoj zabavi. Prikazujući banalno kao uzvišeno, te aludirajući na sakralne teme i religiozno patetični zanos prenesen u suvremeni prizor prema predlošcima djela iz povijesti umjetnosti, naglašava se sveprisutnost melankolije, apatije i nemoći.

DAVOR KONJIKUŠIĆ, Sveti ljudi, 2014.

Kao početnu točku svog rada koristim službenu Šablonu za provjeru ispravnosti biometrijske fotografije, koju je fotografima nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju dostavilo Ministarstvo unutarnjih poslova. Slijedeći te upute fotografiram portrete tražitelja azila, ljude bez građanskih prava koji se nalaze u vakuumu između deportacije i odobrenja ostanka unutar EU. Da bi ih kontrolirali, policija im uzima otiske prstiju i snima biometrijske fotografije, slijedeći upute propisane kontroverznim zakonom poznatijim pod nazivom Dublin Regulation. Tražitelje azila fotografiram prema policijskim uputama, svjesno radeći grešku. Dopuštam minimalne ekspresije lica koje pokazuju njihovu osobnost, odbijajući im oduzeti individualnost i svesti ih na arhivski podatak. Mijenjajući odnose moći propitujem ulogu medija fotografije kao političkog instrumenta za kontrolu i nadzor…

JELENA LOVREC, Mein Kulturkampf, 2014.

Koliko gajimo, obrađujemo ili njegujemo svoju kulturu? Autorica se svojim radom kritički osvrće na svima dobro poznatu činjenicu, a ta je da se u kulturu ulaže premalo sredstava, dok je pritom većina stvaralačkih mogućnosti centralizirana u glavnome gradu. Autorica je kupivši kvadratni metar zemlje i nazvavši ga kvadratnim metrom kulture ukazala i na činjenicu kako je dobar dio obradivih površina neobrađen. Zaključuje kako je upravo ta površina po županiji sasvim dostatna za kulturu, stoga svoj rad započinje pronalaženjem ljudi koji su voljni prodati vlastiti kvadrat zemlje i pretvoriti ga u mjesto koje će pripadati isključivo kulturi. „Komadi osvojene zemlje često su dijelovi nepristupačnih, nekultiviranih otvorenih površina na kojima želim ‚zasaditi’ kulturu... Specifičnost je ovog work in progress rada to što je zamišljen bez kraja. Proces se nastavlja unutar bezbroj mogućih intervencija i događaja na tom teritoriju, u svakoj novoj interakciji s ljudima.“

ANA OPALIĆ, Dom, 2010-2014.

Od početka 2010. do sredine 2014. godine radila sam kao snimateljica na projektu „Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas“, Udruge Documenta iz Zagreba. Cilj projekta bio je sakupiti pet stotina video svjedočanstava osoba koje imaju neposredno iskustvo rata. Putujući tako po cijeloj Hrvatskoj, imala sam privilegiju upoznavati ljude koji su bili voljni s nama podijeliti svoju potresnu priču, ulaziti u njihove domove i dobiti njihovo povjerenje da mi dopuste da ih fotografiram…

MARINA PAULENKA, Drugi dom, 2013-2014.

Seriju fotografija Drugi dom Marina Paulenka snima u kaznionici u Požegi, jedinoj ženskoj kaznionici u Hrvatskoj u kojoj više od 130 zatvorenica služi kaznu zatvora od minimalno šest mjeseci pa naviše. U hrvatskom Zakonu o izvršenju kazne zatvora stoji da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo na način u kojem im se ne otkriva identitet. S obzirom na to da povijesni reduktivni forenzički portreti svojim prikazom brišu sve osim kriminalnog identiteta, fotografiranjem zatečenih prizora ženskih soba, spavaonica, ćelija, kupaonica te ‘privatnih’ i ‘osobnih’ stvari autorica prikazuje način života žena — majki koje, kao zatvorenice, predstavljaju one ‘Druge’ i kriminal, koji kao takav nije 'Drugo', ali je komponenta šireg društva koja se ne može odmah prepoznati.

NEVEN PETROVIĆ, Kulisa, 2013-2014.

U seriji fotografija pod nazivom Kulisa autor fotografira rodni grad Požegu. Pristupa mu kao živom prostoru koji poznaje iskustveno, ali gradsku svakodnevicu mapira osvještavajući vlastitu dugogodišnju izmještenost iz grada. Pri tome izostavlja vlastite biografske (memorijske) poveznice uz lokacije koje svjedoče o prostornim transformacijama. Najočitije promjene u morfologiji prostora vidljive su na periferiji, kao posljedice razvoja suvremenog grada i potrošačkog društva (benzinske pumpe, autopraonice, trgovački centri), što su ujedno i primjeri nemjesta. Osim periferno, Požega je unutar serije obuhvaćena i centralno. Zajednički element svih fotografija iz serije prirodni je orijentir, odnosno prostorni marker – Požeška gora. Osim što se na fotografijama pojavljuje poput lajtmotiva u stražnjem planu – kao kulisa, ona kartografski kontekstualizira, odnosno identificira i generičku arhitekturu nemjesta s periferije.

JASENKO RASOL, Statist, 2014.

Statist je osoba koja se pojavljuje negdje u pozadini i koja nema teksta - to su najčešće ljudi koji popunjavanju prostor iza glavnih glumaca, kao npr. publika, prolaznici, gosti restorana ili kafića i sl. Statisti trebaju djelovati prema uputama režisera, tj. kretati se onako kako im režiser kaže, lijevo, desno, naprijed, nazad, ili samo stajati ili sjediti. Statisti uglavnom statiraju u svojoj odjeći, osim u posebnim projektima gdje trebaju biti odjeveni po željama naručitelja. Tada se za njih nabavljaju kostimi ili se odjenu u odjeću po uputi produkcije koja ih angažira. Statiste se nikada ne snima u krupnom planu, a ako se to radi, tada je i naknada za angažman veća. Često se od statista traži da rade stvari koje im nisu u opisu rada, pa to spada u rad 'statista sa zadatkom'.

MARKO VOJNIĆ, Braća, 2013.

Autor komentira pojam rada: „Onako kako moderan čovjek živi i radi... anoniman, iskorištavan, bez ponosa... to je neka vrsta kontejnera gdje se bacaju najbolje godine života. Mi smo ono što činimo, ako je naš rad glup i naš će život biti glup. Rad, škola, obitelj, politika, vjera služe za ispunjavanje naših praznina koje su samo refleks jednog kolektivnog ogledala. Nije istina da rad oslobađa. Rad zatupljuje […]“

BORKO VUKOSAV, Jezera, 2014.

U Zagrebu je 1885. osnovana prva tvornica opeka u vlasništvu braće Müller. Od 1995. tvornica je napuštena, ali flora i fauna kompleksa stvorila je novi sociološki fenomen. Serijom fotografija istražujem nastalu situaciju i prenosim zatečeno stanje mjesta.

INO ZELJAK, Izloženi, 2014.

Nerijetko se događa da ljudi u pojedinim javnim i privatnim prostorima smatraju da su skriveni od pogleda drugih. Njihovo ponašanje bi vjerojatno bilo drugačije da su svjesni kako ih pažljivi promatrači ipak vide. U seriji fotografija Izloženi usmjeravam pogled prema ljudima koji se nalaze u osobnim vozilima, koje smatraju intimnim prostorom, ne razmišljajući kako ih od javnog prostora dijeli samo automobilsko staklo. Fotografiram skriven, kako moja prisutnost ne bi utjecala na ponašanje promatranih osoba.

Partnerstvo Hrvatskog Telekoma i Muzeja suvremene umjetnosti smatramo iznimno vrijednim i jednim od najuspješnijih primjera suradnje kulture i poslovnog sektora. Projekt T-HTnagrada@msu.hr danas je prepoznatljiv i važan doprinos razvoju hrvatske suvremene umjetnosti, što najbolje potvrđuje velik odaziv umjetnika svih generacija i kreativnih izričaja. Kao predvodnik u području inovacija i novih tehnologija, HT gleda na umjetnost kao iznimno važno područje ljudske inovacije, koje dodatno obogaćuje živote ljudi i pridonosi povećanju kvalitete života cijele zajednice u kojoj djelujemo. U proteklih osam godina investirali smo više od 7 milijuna kuna u podršku muzeju i razvoju suvremene umjetnosti. Sve veći broj posjetitelja izložbi odabranih radova potvrđuje da je naš zajednički projekt prihvaćen u javnosti i da se ulaganje u umjetnost itekako isplati.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.