Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

Sintart 05 – predavanje i razgovor s umjetnicom, promocija kataloga

Donacija Nade Kareš Richter, četvrtak, 16. 4. 2015, od 18 do 20 sati

Ivana Franke govorit će o svom umjetničkom radu i istraživanju na primjeru samostalne izložbe u Zbirci Richter. O katalogu i izložbi će govoriti Jasna Jakšić, kustosica izložbe, koja će moderirati razgovor s publikom. Uvodna riječ: Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a.

Ivana Franke je vizualna umjetnica, koja živi i radi u Berlinu. U svom radu istražuje rubove vizualne percepcije i poimanja prostora. Njezina djela, uglavnom u formi svjetlosnih instalacija, objekata i grafika djeluju kao vizualni ili optički uređaji. Uz njihovu pomoć stvara fenomene koji se često čine efemernima, neodređenima, ili ‘tajanstvenima’ – perceptivno su evidentni i kognitivno zbunjujući, istovremeno očiti, a pritom ih je nemoguće objasniti ili izmjeriti. Franke koristi kompleksne geometrijske prostorne strukture koje izazivaju perceptivnu nestabilnost, vizualne oblike koji optičke fenomene čine prividno živima, zatim stroboskopskim svjetlom izazvane kvazi-halucinacije i prividna kretanja te vizualne odjeke udaljenih slika, kao i različite načine refleksije, refrakcije i renderiranja svjetla na nevidljive prostorne strukture. Njezini radovi nastaju u sučeljavanju fizičkog i mentalnog prostora te konačan oblik dobivaju tek u našem umu.

Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te je sudjelovala u poslijediplomskom istraživačkom programu u Centru za suvremenu umjetnost Kitakyushu (CCA) u Kitakyushu. Kao stipendistica sudjelovala je u radu Instituta za istraživanje prostora (Institut für Raumexperimente), UdK u Berlinu. Boravila je na rezidencijalnim programima Centra za suvremenu umjetnost PS1, MoMA u New Yorku, Nordijskog instituta za suvremenu umjetnost (NIFCA) u Helsinkiju i Isabella Stewart Gardner muzeja u Bostonu.

Ivana Franke: Mogući stupnjevi slobode (Potential Degrees of Freedom)

"… pred nama je slika oslobođena dvodimenzionalnosti, skulptura oslobođena materije i arhitektura oslobođena praktičke funkcije."

Tako piše o svojim "prostornim slikama" Vjenceslav Richter u autorefleksivnom i nikad objavljenom djelu Moj misaoni prostor. Umjetničko djelo, koje se u cijelosti ostvaruje u misaonom prostoru, kroz vlastita istraživanja zakonitosti percepcije i smještanja sebe u sliku svijeta koju gradimo, s Richterom dijeli umjetnica Ivana Franke. U izložbi Mogući stupnjevi slobode, naizgled poetskoj varijaciji tvrdnje o "potencijalnim dimenzijama" ili fragmentarnom kataloškom zapisu o varijabilnim ili promjenjivim dimenzijama umjetničkog djela, Franke odabire Richterove prostorne slike i grafike te Slike s vlastitom sjenom i iz njih izvodi vlastite radove od kojih su neki doista sjene, odnosno projekcije. Mitska povijest slikarstva, ali i umjetnosti, kao početak ima upravo sjenu, točnije oris sjene voljenog ljudskog lika. Mogu li te privremene intervencije, nematerijalne i u potpunosti ovisne o izloženom i osvijetljenom kulturnom dobru, biti sjenom Richterovim tvrdoglavim, upornim i, na prvi pogled, samo prividno formalnim istraživanjima?

Prije bi se moglo reći da se, na gotovo kazališni način, zorno pokazuju dosezi Richterovih višedesetljetnih preispitivanja problema prostora te problema djelovanja samog umjetničkog rada u tom prostoru, koji polazi još od Prostorne grafike iz 1968. godine. Prostorne slike i grafike ne izlažu se kao autonomne skulpture koje u svojoj nutrini od pleksiglasa i obojane folije kriju neki mogući, ali izolirani i nedostižni prostor rizika i eksperimenta, nego kao modeli i prototipovi, ili, preciznije, mediji takva prostora. Vlastitim čitanjem Richterova opusa, Franke odaje počast svom prethodniku, ali i čini korak dalje od balansiranja na rubu medija izvornih radova, služeći se privremenom intervencijom koja je potencijalno ponovljiva u svakom, donekle zamračenom galerijskom prostoru. Taj se iskorak ne vidi samo u dodatnoj dematerijalizaciji prvotnih radova i nekim divno slučajnim odbljescima, nego i u preciznom otvaranju i zatvaranju hodograma izložbe novim serijama grafika. One svojim postavom, ili, preciznije, ovjesom pozivaju na ophod i njihova se završna verzija, kako zbog transparentnih dijelova tako i zbog gotovo skulpturalnog postava, zaključuje okolnim prostorom i, dakako, prisutnom publikom – bilo na rubu vidnog polja bilo u odrazu.

Franke je predstavljala Hrvatsku na 52. venecijanskom bijenalu 2007. godine sa samostalnom izložbom Latency, te na 9. venecijanskom bijenalu arhitekture s projektom Frameworks (u suradnji s P. Mišković, L. Pelivan i T. Plejić). U istraživačkom projektu Seeing with Eyes Closed surađivala je s neuroznanstvenicom Idom Momennejad te sudjelovala u organizaciji interdisciplinarnih simpozija i panel diskusija u Zbirci Peggy Guggenheim u Veneciji, Muzeju Deutsche Guggenheim u Berlinu i Laubi u Zagrebu. Suurednica je publikacije istog naslova (AoN, Berlin 2011). Ostvarila je brojne radove u javnim prostorima, među kojima Room for Running Ghostsu suradnji s arhitektima studija 3LHD u Rovinju, Construction Sitena Forumu u Zadru i Transparentna Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Surađivala je s arhitektima iz Studija UP na idejnom dizajnu zgrade Spectator Solis koja je nagrađena nagradom Bernardo Bernardi 2010. Dobitnica je Vjesnikove nagrade Josip Račić 2010, Pollock-Krasner Foundation stipendije 2006, Premije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) 2003, i nagrade Kabineta grafike (HAZU) 1999, te nagrade Ministarstva kulture RH 2000. na 1, 2, i 3. trijenalu grafike, nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) 2002. i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 1996.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.