Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

Mrđan Bajić: Radnička klasa ide u raj, instalacija, 2011.

srijeda, 17. lipnja 2015. u 12 sati

MSU, južna platforma

Ispraćaj radničke klase je 17. lipnja 2015. u 12 sati u vrijeme pauze, nakon zvuka tvorničke sirene

Nakon dvadeset i šest godina u MSU ponovno gostuje beogradski umjetnik Mrđan Bajić. Tada, 1989. godine, Muzej mu je priredio samostalnu izložbu kiparskih djela, a kritika ga je, u njegovu uzlaznom periodu, označila kao neopterećenog putnika kroz povijest i maštovitog naratora koji u kiparskom jeziku njeguje osobitu postmodernističku sintaksu. Takvu strategiju koristi i danas.

Može se to opisati i kao nesputano sučeljavanje i dinamiziranje odnosa prepoznatljivih znakova i simbola vremena, kultura i politika. Umjetnik istražuje značenjske i emotivne vrijednosti različitih kiparskih materijala i tehnika, traži nove interpretacije prostora, dekonstruira pojmove, spaja figurativno s apstraktnim, lirsko s konstruktivističkim. Pri tome ne poštuje uspostavljena značenja, bilo da je riječ o kategorijama popularne kulture čije resurse često koristi ili pak o načelima etičke korektnosti prema društvenoj ili političkoj prošlosti, kao i sadašnjosti. Posebno je to vidljivo u seriji Trash iz devedesetih kada snažno kritički relativizira sva tadašnja „postignuća“ srpskog društva, rata i poraća, nacionalne i ekonomske tranzicije, ali i općeg svjetskog fenomena globalizacije.... Na formalnoj, reprezentacijskoj razini, Bajić je sljedbenik povijesnih avangardi, konstruktivističkih postupaka kolaža, snažnih ekspresionističkih gesti, pop arta kojim otvara prostore reciklaže, poništava zakonitosti gravitacije, a u isto vrijeme se poigrava s društvenim i kulturnim naslijeđem pojmova veliko i malo, važno i nevažno, smisleno i besmisleno, simboličko i beznačajno. Važno mu je ironijsko, psihološko/perceptivno izvrtanje vrijednosnih sustava. Njegove kiparske instalacije oslobođene su dogmi samodopadnosti pa i samopoštovanja. One su antiherojske, a umjetnik računa na „slabe“ točke percepcije promatrača, one trenutke u kojima se miješaju doživljaji i kada nam se čini da smo poruku razumjeli, a zapravo nismo. Ili nismo do kraja, što nam otvara prostor za procese kreativnog, jedinstvenog doživljavanja. Umjetnik nam tako šalje informacije i poruke kroz prepoznatljive simbole kao što su ideološki obojani „srp i čekić“, anđeo, ručne bombe i tenkovi, zvijezde, globusi, ali i kroz simbole bajkovitog uzleta potrošačke kulture i nacionalnih identifikacija kao što su Micky Mouse, plišani medvjedić Teddy, automobili Fiat 650, „Spaček“, VW Buba – simboli koji su upravo zbog svoje uvjerljivosti formirali svijest ne samo u kapitalističkom dijelu Europe, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj s kojima su prostori Jugoslavije višestruko bili povezani, nego i kulturu življenja u socijalističkoj SFRJ .

Važno mjesto u opusu Mrđana Bajića zauzima djelo koje naziva „Radnička klasa ide u raj“ i koje će izvesti na južnom platou Muzeja suvremene umjetnosti. Prvu varijantu tog djela s biciklima kao prijevoznim sredstvom realizirao je 2008. u Rivoliju, a potom i u Torinu (Italija). Naslov umjetnik preuzima iz istoimenog talijanskog filma redatelja Elia Petria iz 1971. godine, a razlike u izvedbama kiparske instalacije umjetnik vezuje uz društveno, političko i ekonomsko okruženje gdje ju realizira. U Italiji, gdje je umjetnik započeo s temom radništva u širem, globalnom smislu, radništvo je već odavno pod pritiskom neoliberalnih ekonomskih praksi, a umjetnikovo emotivno, ali ne i sentimentalno prisjećanje na radništvo s karakteristikama proletarijata, seže unatrag u razdoblje prije, odnosno neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga je Bajić upotrijebio bicikl kao simbol kojeg kao temu radničkog, proleterskog preživljavanja nalazimo u filmovima talijanskog neorealizma Vittoria De Sice iz pedesetih. Na prostorima novoformiranih država nastalih raspadom SFR Jugoslavije, proces tranzicije radničke klase iz relevantnog društvenog faktora u potrošni materijal na „slobodnom tržištu rada“ tekao je paralelno sa svim društvenim, političkim i ekonomskim tranzicijama, a kao duboko razočaranje traje i danas. Klasa je nestala, a s njom su nestala i mnoga radna mjesta. Snovi o ljepšoj budućnosti za mnoge su postali noćna mora. Simbolički, radnička klasa spakirala je sve svoje snove, nade, projekcije i ideale i krenula na put. Kamo? Priča kaže u raj. U novijem slučaju (u Kragijevcu 2011. i Zagrebu 2015.) za taj put umjetnik će upotrijebiti prijevozno sredstvo iz vlastite i naše zajedničke povijesti, Zastavu 750 poznatog kao Fićo, automobil mladosti radničke klase kako se nekada zvala. „Pa pa proleteri“ pjevali su Darko Rundek i Haustori još 1984. u pjesmi „Radnička klasa odlazi u raj“ anticipirajući kraj epohe ideala i dolazak borbe čovjeka s čovjekom u svakom smislu.

Mrđan Bajić (1957.) 1983. godine završio je kiparstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, gdje ostaje kao asistent do 1990, a od 1997. godine je profesor na Kiparskom odsjeku. Razdoblje 1990-1995. provodi u Parizu kao francuski stipendist. Intenzivno izlaže od 1982. godine, a 2007. predstavlja Srbiju na Venecijanskom bijenalu. Godine 1998. pokreće umjetnički projekt „Yugomuzej“, potom 2006. s kiparom Richardom Deaconom projekt „Most na Kalemegdanu“. Za svoj kiparski rad dobio je niz nacionalnih i međunarodnih nagrada.

Kustos: Tihomir Milovac


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.