Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

Razgovor: Sve je počelo u lugarnici!

petak, 25. rujna u 17 sati u prostoru izložbe 'Nepokorena šuma i Radovan Ivšić'

Razgovor u sklopu izložbe Nepokorena šuma i Radovan Ivšić

Sudjeluju:

Annie Le Brun, suautorica koncepta izložbe

Božo Kovačević, jedan od pokretača časopisa Gordogan

Daria Marjanović, prevoditeljica publikacije Nepokorena šuma i Radovan Ivšić

„Svi su mislili da sam odmah pobjegao u Pariz, ali ja sam te 1954. godine, protestirajući protiv politike i strahota koje su se događale, prvo pobjegao u lugarnicu na Sljemenu. Prevodio sam knjige koje drugi nisu mogli prevesti jer nisu tako dobro znali francuski. Tada je već bilo jasno da od mog teatra neće biti ništa jer ga je politika osudila. Grgo Gamulin mi je rekao da 'drugovi' ne dopuštaju Družini mladih da dalje igra svoje predstave. Ali ljudi bi me došli posjetiti u lugarnici. Tako je jednom došao i Brodnjak pa sam mu se požalio da me ne objavljuju, a on je radio u tiskari na Savskoj cesti i obećao mi je da će se zauzeti za mene. Došao sam na razgovor direktoru tiskare i rekao da bih objavio knjigu u vlastitoj nakladi. 'To je moguće, odgovorio mi je, 'ali nema papira, a za papir se mora pisati molba da ga drugovi odobre…' Vidio sam u dvorištu ostatke papira i zamolio ga da mi tiskaju knjigu malog formata na tome što je ostalo od drugih knjiga. Tako je '54. bila otisnuta moja zbirka pjesama Tanke. Ali nisam je mogao prodavati u knjižarama, nego su je npr. prodavale gospođe po kazališnim kavanama. Piceljeva žena mi je prodala 200 komada.“ – tako je svjedočio Radovan Ivšić kad se nakon više od pedeset godina ponovo vratio u lugarnicu na Sljemenu.

Nakon smrti u Parizu u 88. godini, Ivšić je i dalje naša pjesnička zagonetka i čarolija, francuski „dinosaur“ nadrealizma i dramatičar čiji komadi tek trebaju biti ponovno uprizoreni.

Bio je apsolutni pobunjenik uvijek odan apsolutnoj slobodi, beskompromisan u stvaranju, kao i odnosu prema politici. Režime nije volio, ni oni njega. Njegov Kralj Gordogan ostaje nam trajna intriga

U posljednjem prizoru Gordogan ostaje sam, nema nikoga, sve je prazno. On odlazi u šumu i sječe stabla: "caf, caf, caf, caf".

Izložba se održava u okviru manifestacije: Rendez-vous, festival Francuske u Hrvatskoj / Rendez-vous, le festival de la France en Croatie

***

Annie Le Brun rođena je 1942. godine u Rennesu u Francuskoj. Bila je aktivna sudionica nadrealističkog pokreta u njegovim posljednjim godinama između 1963. i 1969. godine. Upravo je u društvu Andréa Bretona upoznala pjesnika i dramatičara Radovana Ivšića te započela zajednički život s njim 1966. Radovan Ivšić utemeljio je i vodio nakladu Éditions Maintenant u kojoj je radila i Annie zajedno s nekolicinom prijatelja iz nadrealističkih krugova, kao što su Toyen i Georges Goldfayn.

Poezija je bila tek početak njezinog spisateljskog rada, a zatim je pisala i eseje. Obrađivala je teme otpora svakojakim konvencijama, klasifikacijama i konformizmu, a ponajviše apsurdnost suvremenog doba i čovjeka. Te je teme za diskusiju i kritiku otvorila u svom djelu Pustite sve(Lâchez tout) iz 1977. godine u kojem se suprotstavlja neofeminističkom podvrgavanju društva te u djelu Previše zbilje (Du trop de réalité) u kojem iznosi svoja razmišljanja kroz kritičku analizu toga vremena. Njezin književni doprinos upotpunjava dodatno i esej iz 1986. pod naslovom Iznenada gromada ponora, Sade (Soudain un bloc d'abîme, Sade) koji reflektira veliku autoričinu zainteresiranost i angažiranost za lik i djelo francuskog filozofa i pisca Markiza De Sadea, u čast čije je dvjestote obljetnice smrti prošle godine ostvarila i izložbu Attaquer le soleil (Napasti sunce) u pariškom muzeju Orsay.

Annie Le Brun pisala je također studije o Alfredu Jarryju, Raymondu Rousselu i Aiméu Césaireu i drugima, a daljnje inspiracije i znatiželju za istraživanjem izrazila je i u tekstovima na temi povijesti umjetnosti te pojedinih hrvatskih slikara i fotografa, od kojih se posebno mogu naglasiti Ivo Picelj i Petar Dabac u Osjećaju prirode s kraja 19. stoljeća (Le Sentiment de la nature à la fin du XXe siècle).

Većina Annienih pjesama sakupljena je i objavljena u jedinstvenom djelu koji nosi naslov Sjena za sjenu (Ombre pour ombre), a osobitu tematsku i umjetničku pažnju iz njezina poezijskog opusa plijene zbirke pjesama Smjesta (Sur-le-champ) i Prstenjak mjeseca (Annulaire de lune) koje je oslikala njezina prijateljica i slikarica Toyen.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.