Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

T-HT@msu predstavlja: fotografi na izložbi

Za mjesec dana bit će otvorena deveta natječajna izložba Nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@msu.hr. Tijekom sljedeća četiri tjedna predstavit ćemo umjetnike i njihove radove u konkurenciji za jednu od četiriju nagrada, a samim time i za mjesto u Zbirci T-HT@MSU. Na ovaj način Hrvatski Telekom, vodeća telekomunikacijska kompanija u Hrvatskoj, već devetu godinu, podržava suvremenu hrvatsku umjetnost kao izvorište kreativnosti i inovativnosti a što je i temelj poslovnog razvoja.

Započinjemo s predstavljanjem fotografskih radova koji su ove godine izabrani između 172 rada prijavljenih za izlaganje. Od 38 radova za izložbu, njih 9 su primarno fotografskog karaktera ili koriste medij fotografije.

JELENA BLAGOVIĆ, O Njoj, 2013-2014. (fotografija)
Fotografski portret umjetničine majke nastao je iz ljubavi i straha. Ljubavi prema majci i straha od zaborava. U želji da pogledom zabilježi taj odnos, odnos majke i kćeri, te atmosferu roditeljskog doma, ispričala je priču o Njoj. I o sebi. Dio su iste sekvence, jer su jedna drugoj projekcija. Mjesto odrastanja ujedno je mjesto sjećanja, mnemonički pejzaž, a to isto mjesto, bez Nje postaje beznačajno. Kao što će neminovno s vremenom i postati. No, strah je prevladan.

STANKO HERCEG, Pogled s prozora, 2015.
Film Camera Obscura Pogled s prozora snimljen je digitalnom kamerom, ali bez objektiva. Taj je film posveta nastanku prve sačuvane fotografije iz 1826. godine koju je u francuskom mjestu Le Gras, uspio fotografirati i sačuvati Joseph Nicéphore Niépce. Kao što je Niépce camerom obscurom fotografirao prizor sa svojeg prozora, tako je i ovaj film snimljen bez objektiva i prikazuje sličan prizor u Zagrebu. Autor propituje što bi bilo da Niépce te 1826. nije uspio snimiti prvu fotografiju? „Da fotografija nije izmišljena, život na Zemlji izgledao bi potpuno drugačije. Bez fotografskih i filmskih slika život bi imao drugačije okvire, njegov sadržaj neke druge poruke, bezbrojni bi prizori zauvijek ostali dostupni samo odabranima, a neke istine ostale bi zauvijek – tajne...“

DAVOR KONJIKUŠIĆ, AURA: F37, 2015.
Umjetnik koristi fotografije snimljene pomoću policijskih termovizijskih kamera za noćni nadzor vanjskih granica Europske unije. Riječ je operativnim slikama, terminu koji je stvorio filmaš i teoretičar Harun Farocki. Na fotografijama su zabilježeni migrantski prelasci zelene šengenske granice. Umjetnik zaobilazi “objektiviziranje” subjekata, a činom prisvajanja skupocjene policijske tehnologije i naknadnom zvučnom intervencijom mijenja semantičko značenje slike čime razotkriva restriktivni i represivni potencijal. Zvuk je originalna snimka razgovora migranta. Tako prikazane aure iskazuju jasan društveni identitet u trenutku kada u strahu od "drugih" i u terorističkoj prijetnji živimo u permanentnom izvanrednom stanju unutar kojeg se nadnacionalna kontrola povjerava strojevima.

BOJAN MRĐENOVIĆ, Uvozna pustinja, 2014.
Serija fotografija prikazuje odlagalište suspenzije koja nastaje kao industrijski nusprodukt u proizvodnji mineralnih gnojiva. Za proizvodnju je korišten pijesak uvezen iz Afrike, a fosfor-gips, suspenzija koja nastaje kao nusprodukt, taloži se na odlagalištu. Od 1983. godine do danas nataloženo je više od 6 milijuna tona materijala. Fotografije predstavljaju jedan segment rada u kojem se na primjeru grada Kutine kroz pejzaže (apstraktne, prirodne, urbane) problematiziraju društveni odnosi koji su uvjetovani načinom industrijske proizvodnje. Fotografije kao dokument vremena svjedoče o relevantnim društvenim temama, a istovremeno privlače začudnom ljepotom.

BRANKO PAŠIĆ, Povezano, siječanj 2016.
U osmišljavanju koncepta za seriju fotografija Weird Wired Landscapes kao polaznu točku za izgradnju „priče“ umjetnik koristi simbole okvira, linije i simboliku značenja broja trinaest. Okvir je simbol krutog, neprilagodljivog sustava, žica naglašena crveno-bijelom trakom je prepreka, zabrana, granica koja je ubačena u šumu, povučena preko livade kao kakvo strano tijelo koje taj pejzaž uopće ne razumije i ne doživljava. Trinaest fotografija, isto tako simbolično, komentar je na posljedice koje može stvoriti žičana prepreka, ne samo u okolišu nego u samom čovjeku, u njegovoj svijesti o međuljudskim odnosima.

MARINA PAULENKA I BORKO VUKOSAV, Prazno nebo, 2016.
Na koji način promatrati geografske granice, kao nesavršene, i nesvršene strukture prijelaza i odjeljivanja istih supstanci, jednakog sastojka zemlje, vode i zraka i na koncu samih zajednica? Tranzitno značenje Balkana preslikava se i na njegove granice. Više nego ikada, aktualna pitanja granica i određivanja identiteta potiče na reakciju i postavljaju pitanja. Beznačajni i nedorečeni prizori, priroda koja se opire okvirima i podjeli, poput vlati trave koje prkose u očima vladajućih svojim priprostim postojanjem. Koliko je banalna njihova uloga u imaginarno konstruiranoj ljudskoj zamisli svjedoči neokrnjen, nepokoren, sasvim običan život daleko od civilizacijskih obilježja. Šetnja granicama postaje izazovom života na Balkanu. "Nebo je prazno, a kontinent je nemoćan pred nerješivim problemima. Europa je svuda i nigdje, istodobno je i nada i mit, odgovorna za sve i uz to još za čežnju. Nebo je prazno, a Europa je njegov nadomjestak." – Richard Wagner

NEVEN PETROVIĆ, Destinacije, 2015.
Velik dio rada nastao je za izložbu u galeriji Lang u Samoboru, gdje su fotografije istovremeno razvijene i postavljene na zid galerije, te tiskane kao razglednice i poslane ili podijeljene ljudima s uputom slanja na finalnu destinaciju – galeriju Lang. Slijed na koji smo navikli u standardnom tretmanu time je dobio dodatni korak. Prenamjena fotografije u predmet koristan u praktičnom životu, zanemaruje pažljivo i sterilno rukovanje fotografijom kao muzejskim predmetom, ali i briše jasnu liniju razgraničenja između originalnog i reproduciranog, te vrijednog i bezvrijednog. Završni rad tako postaje reprodukcija pristiglih razglednica, od kojih su neke putovale i tisuće kilometara ne bi li stigle na vrijeme za otvorenje, a kilometri putovanja reflektiraju se na samoj plohi razglednice u obliku mrlja, distorzija i različitih strojnih otisaka.

IVAN POSAVEC, Slikom protiv slike, 2015.
Umjetnikov prijatelj i susjed I. P., s kućnog broja 74, umire 1985. godine u trideset i trećoj godini kada ga je poklopilo stablo hrasta u šumi. Njegov otac bio je lugar N. P. i proveo je cijeli život čuvajući svako stablo u toj šumi… Stvarnu sliku nikada nije vidio, ali zamišljena slika stvara godinama umjetniku mučninu i nelagodu. Rad je snimljen upravo zato da bi se zaboravila ta slika...

MIRJANA VODOPIJA, Mlaka, 2015.
U vrijeme umjetničina djetinjstva prostor je bio uređeni voćnjak s izvorom i jezercem za napajanje stoke iz koje je tekao potočić. Vlasnica imanja odavno je umrla, stoke više nema, a voćnjak se pretvorio u neprohodnu šikaru i šumu, ali punu života, ispresijecanu putovima divljih životinja do pojila. Dolaze ili su se nastanile srne, zečevi, lisice, fazani, ježevi, bube i kukci i mnoge druge životinje. U tom čarobnom skrivenom svijetu koji su ljudi ponovno prepustili prirodi i danju je polumračno. Umjetnica je donijela luster, kao izvor svjetla koje se lomi u tisuću zraka, ili kao neko subjektivno svjetlo da nakratko osvijetli i osvijesti vodeno srce tog divljeg ambijenta. U lomu svjetla i diskretnom zveckanju nalazi se ljepota, dragocjenost trenutka, užitak i spoznaja.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.