Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

T-HT@msu predstavlja: instalacije i multimedijalna djela

Za tri tjedna bit će otvorena izložba Nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@msu.hr. Čak devet radova su instalacije i multimedijalna djela.
Hrvatski Telekom, vodeća telekomunikacijska kompanija u Hrvatskoj već devetu godinu podupire suvremenu hrvatsku umjetnost kao izvorište kreativnosti i inovativnosti koji su i temelj poslovnog razvoja.


IVAN DUJMUŠIĆ
, Ukidanje linije, 2015.
Instalacija polazi od u Vaništine slike Srebrna linija na bijeloj podlozi, ulja na platnu iz 1964. U ovoj instalaciji linija je načinjena od pigmenta, izravno ostavljena kao trag na papiru. Ukidanjem linije briše se svaki trag njezina postojanja. Ono što ostaje je prostor u koji stupa praznina. Umjetnik tako istražuje prolaznost, proces fizičke promjene, trajanje i emocionalni utjecaj koji taj proces ima na ljudsku percepciju. Zanima ga estetsko iskustvo umjetničkog djela čija je fizička promjena oblika uvjetovana vremenskim trajanjem, te kako to vrijeme i određeno trajanje instrumentalizirati i učiniti ga eksplicitnim.
Ivan Dujmušić multimedijalni je umjetnik. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastavnički odjel, u klasi prof. Damira Sokića. Diplomirao je 2013. na Volda University College (Norveška) gdje je stekao BA u animaciji. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Grčkoj i Norveškoj. Živi i radi na relaciji Zagreb - Volda.

IGOR EŠKINJA, Arhitektura optimizma, 2016.
Instalacija se bazira na vizualnom materijalu snimljen¬om u riječkim stambenim naseljima izgrađenima 70-ih godina te pariškom predgrađu Vitry Sur Seine. Obje urbanističke cjeline su zapravo velike spavaonice visokog modernizma, jedna u kojoj se stanovništvo kontinuira¬no smanjuje, a druga je vitalna i živa. Na velikom zastoru nalaze se riječki neboderi snimljeni u noćnim satima u trenutku u kojem ni jed¬no svijetlo ne gori. Nasuprot tome vidimo slične stambene zgrade iz Vitrya u kojima svjetla dnevnih boravaka ostavljaju trag i formiraju svjetlosne crteže. Između tih sličnih a opet različitih fotografija vidimo stolove s neotisnutim listovima dnevnih novina (No¬vog lista), na kojima je sunce ostavilo tragove suger¬irajući mješavinu riječkih urbanih veduta s imenima obitelji, multietničkih stanovnika pariškog predgrađa.
Igor Eškinja diplomirao je 2002. slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovao je na rezidencijalnim programima u New Yorku, Marseilleu i Beču. Dobitnik je nekoliko nagrada između kojih se ističu: nagrada Radoslav Putar (2004), Henkelova nagrada za mladog umjetnika (Kulturkontakt, Beč, 2006) i druga nagrada na natječaju T-HT@msu.hr (Zagreb, 2007). Radovi mu se nalaze u javnim kolekcijama: MSU Zagreb, MMSU Rijeka, MAXXI Rim, Fondation city of Madrid. Živi i radi u Rijeci.

LUKA KEDŽO, Kyklop, 2015.
Kyklop je pokušaj proizvodnje fotografskog aparata. Kako bi izgledao i kakve fotografije bi mogao napraviti fotoaparat koji posjeduje mogućnost neprestanog pozivanja povijesti fotografije u sadašnjost? Na koji način bi funkcionirao kako bi se mogao koristiti? Umjetnik je napravio fotografski aparat s „memorijom“ i svojevrsnom slobodom u smislu suvremenog „shuffle“ načina rada. Takvo korištenje jednog polja fotografske prakse u potpuno drugom obliku omogućava trenutnu proizvodnju ili kreaciju mnogo lakšom dok istovremeno priziva uvijek ista i bitna pitanja o samom mediju. Fotoaparati Kyklop, fotoaparati za fotografiju i za snimanje fotografija.
Luka Kedžo završio je diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U radu se služi različitim pristupima fotografiji. Živi i radi u Zagrebu.

GORAN PETERCOL, Simetrija, 2016.
"Imati cjelinu, pa prepoloviti ili podvostručiti je, jednostavan je i smislen postupak u mnoštvu situacija. Dati polovicu kao rad. Ili, imati cjelinu ili samo dio postaviti u simetričan odnos. Razloge za simetričnost nalazio sam u objektu od kojega sam započinjao. Često sam posezao za sličnim postupcima. Osvijestio sam da radim s općim mjestima, zapravo, da sam to radio i prije, a pod općim shvaćam ono što je svima razumljivo. Paolo Virno tvrdi da su mjesta opća zato što nitko (učeni govornik kao i mucavi pijanac, trgovac kao i političar) ne može bez njih. Virno spominje kako Aristotel ukazuje na tri opća mjesta: na odnos između onog više i manje, na opoziciju suprotnosti, te kategorije reciprociteta , dok posebna mjesta označuju načine izražavanja/razmišljanja koji odgovaraju sjedištu neke stranke, crkvi, fakultetskoj predavaonici, ili društvu navijača Intera. I tako dalje. I gradski se život i ethos (zajedničke navike) artikuliraju kroz 'posebna mjesta', različita i često nespojiva. Određeni izraz funkcionira ovdje, ali ne i drugdje, jedan način argumentacije može uvjeriti ove sugovornike, ali ne i one tamo, itd.(Paolo Virno, Grammatica della moltitudine - Per una analisi delle forme di vita contemporanee, Rubbettino Editore; A Grammar of the Multitude: For an Analysis of Contemporary Forms of Life, 2004 Semiotext(e), Distributed by The MIT Press, Cambridge, Mass and London, England, p. 35) Zbog toga konceptu općih mjesta Virno daje prednost unutar suvremenih formi života. Polazeći od Virna, mogao sam vlastito bavljenje količinama (na primjer polovicama) svesti na odnos između onog više i manje. Ali, isto tako utvrditi da dvije polovice pokazuju sve značajke simetričnosti, ako ne uvijek formalne, onda sigurno na pojmovnoj razini. Radovi sa simetrijama ulaze u kategorije reciprociteta. Ali, osim što Simetrije spadaju u kategoriju reciprociteta, mogu ih razumjeti kroz odnos između onog više i manje, jer jednom obliku dodajem drugi identičan oblik, i točno za tu količinu povećavam postojeći oblik.
Goran Petercol diplomirao je 1975. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dovršio 1978. dvogodišnji studij na Majstorskoj radionici HAZU u Zagrebu. Od 2007. do 2014. predavao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Živi u Rijeci i Rovinju.

VIKTOR POPOVIĆ, Bez naziva (Arhiv ST3), 2015.
Tema rada je problematika urbanih prostora Splita izgrađenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća koji, uz Dioklecijanovu palaču, tvore značajan segment današnjeg identiteta grada. Urbanistički projekt za novi dio Splita, nazvan Split 3, razvijen je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i predstavlja vrijedan primjer dobro promišljenog urbanizma u Hrvatskoj, koji na žalost nikada nije realiziran do kraja. Značajan dio pripreme rada sastojao se od arhivskog istraživanja građe koja se danas nalazi na nekoliko lokacija, s obzirom da Urbanistički zavod Dalmacije i većina velikih izvođačkih tvrtki više ne postoji. Autor želi osvijestiti važnost takvog promišljanja i nerazmjer s današnjom situacijom.
Viktor Popović diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1997. godine radi kao asistent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na kolegijima crtanja i slikanja. U zvanje višeg asistenta izabran je 2000, a u zvanje docenta 2002. godine. Od 2009. godine u Splitu radi kao izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji. Izlagao je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, te je za svoj rad više je puta nagrađivan.

LANA STOJIĆEVIĆ, Crno brdo, 2015. (multimedijalna instalacija)
Usred ravnokotarskog sela Donje Biljane 2010. godine neadekvatno je deponirano gotovo 200.000 tona industrijskog otpada, silikomanganske troske, nusprodukta proizvodnje bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura. Iako je problematika procesa industrijalizacije i deindustrijalizacije početna točka projekta, pod utjecajem etnologije, fokus je na suvremenom tretmanu sela, na utjecaju tzv. Crnog brda na iznimno plodni kraj koji nikada nije imao dodira s industrijom. Apsurdna prisutnost prijetećeg stranog tijela u selu kreira gotovo nadrealnu situaciju prividnog suživota mještana i suvremenog krajolika koji zagađuje zemlju, vodu i zrak. Uzimajući u obzir uobičajenu slojevitu povezanost krajolika i stanovništva, zamišljanje nevidljivih utjecaja artificijelnog i opasnog postindustrijskog krajolika prezentirano je narativom o imaginarnom prilagođavanju napuštene tradicije suvremenim uvjetima života. Kostim korišten u radu je suvremena interpretacija narodne nošnje s maskom kao simboličkom zaštitom u opasnom krajoliku. Zvučnom komponentom rada „lokalnim jezikom ispričana je priča o Crnome brdu i Ravnim kotarima prije njegova nastanka, priča o nekadašnjoj idili što se ljudskom neodgovornošću pretvorila u mučnu i nadasve opasnu distopiju“.
Lana Stojićević diplomirala je slikarstvo 2012. godine u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na nekoliko samostalnih (Galerija SC, Galerija umjetnina Split, Galerija Contra) i više skupnih izložbi, te je dobitnica nekoliko nagrada i priznanja. Od 2015. radi kao vanjska suradnica Umjetničke akademije u Splitu. Živi i radi u Zagrebu i Splitu.

JOSIPA ŠTEFANEC, Čičkovina, 2015.
Napinjanjem čičaka umjesto platna na blind-rame umjetnica varira tradicionalni oblik slike i stvara slojevite crne plohe koje se mogu lijepiti jedna na drugu. Materijali iz odjevne industrije već su dugo izvorište inspiracije za nju, a i u dosadašnjim radovima pokušavala je na vizualnom i taktilnom planu spojiti dojmove mekanoga i krutoga, odnosno čvrstoga i raspadajućeg. Zato te“slike“ koje se pridržavaju jedna za drugu, katkad i minimalnom površinom (što pokazuje izrazitu snagu čička) djeluju kao zaustavljene eksplozije, ali dobivaju i skulptorski karakter. Privremenost i gradbeni potencijal obećava različite kombinacije, a autoričino spajanje različitosti je igra s tradicijom, s onim bitnim u umjetnosti, a to su forma i materija i mogućnosti koje one mogu iznjedriti.
Josipa Štefanec radi kao asistentica na Zavodu za tekstilni i modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer kiparstvo, na nastavničkom odsjeku u Zagrebu, te na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, modni dizajn u Zagrebu.


MARKO TADIĆ, Sadržaj, 2015. (multimedijalna instalacija)
"Kroz istraživanje odabira tema i motiva u umjetničkim procesima došao sam do pitanja samog prostora. Prostora gdje se ti radovi izlažu i načina kako se izlažu. Table of Contents je rad koji promišlja temu izložbe same te njezinu istraživačku važnost u umjetničkom i kustoskom djelovanju. Rad govori o prostoru umjetnosti danas i tematizira određene probleme u prilagođavanju spram suvremenih umjetničkih praksi. Sastoji se od 5 stolova na kojima su izložene različite makete, skulpture, crteži, umanjeni izložbeni paravani, fotografije te dijaprojektori s projekcijama na kutije koje simboliziraju samu ideju izložbenog prostora. Ukazuje na medijske specifičnosti i postaje struktura u perpetualnoj izgradnji naglašavajući procese razumijevanja prostora, slaganja i montaže. Ovaj rad posvećuje se izložbi samoj, a radi se o maketi izložbenog prostora koja izlazi iz vlastitog sadržaja da bi preuzela didaktički karakter."
Marko Tadić studirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Firenci. Izlagao je radove na nizu samostalnih izložbi u: Budimpešti, Osijeku, Dubrovniku, Sisku, Velikoj Gorici, Zagrebu, New Yorku i Berlinu, te skupnih u: Zagrebu, Sisku, Velikoj Gorici, Zadru, Puli, Poreču, Labinu, Zlarinu, Rijeci, Ljubljani, Beogradu, Newcastleu, Kasselu, Regensburgu, Berlinu, Frankfurtu, Beču, Grazu, Firenci, Torinu, Avesti, Helsinkiju, New Yorku, Los Angelesu i Nottinghamu, te je dobitnik brojnih nagrada. Živi i radi u Zagrebu.

ANA VIVODA, Sezonske radnice u turizmu, 2015.
Instalacija nastoji ukazati na različite oblike diskriminacije žena na tržištu rada. Forma pregače je odabrana kao simbol rada u ugostiteljstvu, a šivana je od japanskog papira kako bi se krhkošću materijala dodatno podcrtao osjetljiv i izrazito nepovoljan položaj žena u sezonskom radu. Pregače su šivane prema stvarnim modelima, a jedino obilježje koje pregača nosi su ispisani fragmenti iskustava, izjava, komentara žena zaposlenih u sezonskom radu, umjesto logotipa ugostiteljskog ili turističkog objekta u kojem su zaposlene. Instalacija je zamišljena kao work in progress koji posjetitelji nadopunjuju dopisujući vlastita iskustva sezonskog rada na izložene objekte.
Ana Vivoda bavi se vizualnim istraživanjima kroz grafiku, crtež, fotografiju, umjetničku knjigu. Diplomirala je na Odsjeku za likovne umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci 2002. godine. Završila je poslijediplomski studij (Project Studies) na Royal University College of Fine Arts u Stockholmu u Švedskoj. Doktorirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2013. Sudjelovala je na više kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Višestruko je nagrađivana za svoj rad.
.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.