Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

T-HT@msu.hr: predstavljamo slikarstvo, grafike, crteže, objekte, performans

Bliži se otvorenje izložbe i za posljednje predstavljanje radova prema mediju u kojem su nastali, red je došao na slikarstvo, grafike, crteže, objekte i jedan performans. Tako Hrvatski Telekom, vodeća telekomunikacijska kompanija u Hrvatskoj, već devetu godinu, podržava suvremenu hrvatsku umjetnost kao izvorište kreativnosti i inovativnosti koji su i temelj poslovnog razvoja.

ŽELJKO BADURINA, Uvijek nešto, 2015.

Središnji interes umjetnikova dosadašnjeg rada jest promatranje društva. Zaokupljaju ga fenomeni masmedija, način na koji kreiraju društvene vrijednosti i idole, očitovanje kiča na različitim razinama (politika, crkva, estrada, kultura itd.) te potrošačko društvo. U radu su prisutni elementi humora, ironije, apsurda, igre. Umjetnik se služi raznim postupcima: reinterpretacija, simulacija i montaža, ready-made, elementi pop arta. Od 2005. do 2012. radio je na projektima POST-ART, mail-art, razglednica koje je poštom slao na stotinjak adresa prijatelja, umjetnika, kustosa. Razglednice su bile različite dekonstrukcije formi reklamnih oglasa, kolaži slike i teksta, fotomontaže koje su komentirale pojedina aktualna zbivanja iz širokog područja estrade, politike i kulture. Od 2012. objavljuje radove na Facebooku, što u usporedbi sa slanjem razglednica ima nekoliko bitnih prednosti: FB omogućava realizaciju većeg broja ideja koje ga u određenom trenutku zaokupljaju kao i trenutnu komunikaciju s publikom koja prati rad.

NINA BEŠLIĆ, Cross Dissolve Transparentni prostori II, 2014.

Cross Dissolveje objekt/kutija/kuća s prikazima scena prisnih međuljudskih odnosa s fokusom na nevidljivim emocijama i intimnosti kroz scene majke s djetetom, ljubavnika, djevojčice koja se rukuje sa skulpturom slijepog dječaka itd. Mali format, minijatura, dimenzijom uspijeva zadržati toplinu odabranog trenutka. Prikazane scene smještene su duboko u kutiju, uvlačeći gledatelja u sebe traže potpunu predanost i koncentraciju. Povećalo pak publiku poziva na akciju i u isto vrijeme naglašava odsutnost intimnosti u odnosima. Rad postavlja pitanje koliko je nedokučivo, krhko i maleno ljudsko biće (ne)zaštićeno kutijom/domom/zidom. Rad dotiče granice fizičkog prostora (stvarnog i opipljivog) i unutarnjeg omeđenog (ne)vidljivim granicama.

MIRAN BLAŽEK, Monument s Dreamcatcherom, 2015.

Rad je nastao supostavljanjem već postojećega rada Dreamcatcher (2013.) u novi kontekst. Moglo bi se pomisliti da je time rad izgubio izvornost, ali zapravo ju je samo dodatno potvrdio. Lice slike okrenuto je prema zidu pa je promatraču ostalo vidljivo tek naličje platna, prebojano bijelo, reljefno uklopivši sliku u zidnu masu. Tako je slika „skrivena“ od trenutnoga pogleda. Već i sam naziv, Dreamcatcher (hvatač snova), sugerira da u radu, kao i u snovima, postoji nešto skriveno, nedohvatljivo, ali ponuđeno na dohvat ruke. Monument s Dreamcatcherom pokazuje kako se vrlo jednostavnom vizualnom promjenom postojećega rada i njegovim stavljanjem u dijalog s umjetničkom idejom, mogu izraziti neobične umjetničke konzekvence koje spajaju doslovno i simboličko, vidljivo i nevidljivo, uhvatljivo i neuhvatljivo jer se kod dihotomija najčešće radi o igri između lica i naličja, ovisno s koje strane naše fizičko ili mentalno oko zahvaća fokus.

TANJA DABO, Nelagoda, tjeskoba, 2016.

Rad se bavi teškim osjećajima koji progone umjetnicu kada o sebi razmišlja kao o umjetnici. Nakon dugog razdoblja intenzivne produkcije radova i izlaganja, došlo je do potpunog prekida veza s umjetnošću. Nakon godina iščekivanja trudnoće, a zatim i majčinstva, osjećala se potpuno ispražnjenom od umjetnosti. Performans Nelagoda, tjeskoba zamišljen je kao prvi rad kojim se vraća umjetnosti. Odabir pisanog teksta proizlazi iz toga što je tekst, pisani i izgovoreni, sastavni dio gotovo svih njezinih radova. Premda primarno pripada drugom mediju, tekst je alat za izazivanje imaginacije kod gledatelja. Ispisivanje teksta na zidu izložbenog prostora naglašava važnost samog procesa pisanja kao umjetničkog čina, i osobnog oslobađajućeg čina u odnosu prema umjetnosti.

ZLATKO KOZINA, Zadnji dan dostave radova na natječaj T-HT@msu.hr, 2015.

Slikom Crna zastava Ljubo Babić 1916. godine citira Antoinea Watteaua, Ukrcavanje za Kiteru iz 1717, jer se i na njegovoj glasovitoj slici mogu uočiti skupine ljudi koje se kreću u neizvjesnost nakon zalaza jedne epohe tj. propasti Austro-Ugarske. Stoljeće nakon Babićeve slike Crna zastava, točnije 2015. nastaje crtež/kolaž Zadnji dan dostave radova na natječaj T-HT@msu.hr. Na crtežu se vide ljudski likovi u izmaglici koji se kreću prema meandričnoj zgradi MSU-a u Zagrebu. Arthur C. Danto je, tumačeći vrijeme u kojem živi, izrekao sljedeću rečenicu: “Ovo je 'period igre',utopija sreće koja ničim ne obvezuje, već nas može dovesti do apsolutne slobode.“ Ta paradigmatska rečenica prilično točno opisuje strategije mnogih današnjih kustosa i njihovu sklonost aktualnim temama u svijetu visoke umjetnosti. Citirana babićevska zastava prikaz je kraja svih takvih epistemoloških fiksacija postmodernog čovjeka, a rad Zadnji dan dostave na natječaj T-HT@msu.hr na neki način postaje "Beskrajni dan“ (Groundhog Day) kao u istoimenom filmu.

BOŽICA DEA MATASIĆ, Vreća bez dna, 2016.

Obližnji Avenue Mall kao i većina trgovačkih centara vrve posjetiteljima. Opća manija kupovanja, posjedovanja i gomilanja pokazala se kao naglašena sklonost suvremenog čovjeka. Stalno nam nešto fali. Ako je deprivacija ono što u konačnici vodi pretjerivanju, što je onda to što nam stvarno nedostaje? Je li supstitucija zadovoljavanja stvarnih potreba šopingom potpuno pogrešna? Možemo li se tako zasititi ili postajemo ovisnici? Vreće bez dna. Obrisne linije predimenzionirane vreće svedene su na svojevrstan crni kostur sugerirajući izgaranje i zatvor u koji nas konzumerizam može uhvatiti.

PREDRAG PAVIĆ, Studija pokreta, 2015.

Rad je ironičan pokušaj obrtanja evolucije filmske tehnologije, a prvotni cilj. Sastavljen je od dijelova sakupljenih sa smeća, prerađenog dijaprojektora u lanternu magiku, elektro motora, lanca, par zupčanika itd. Projektor prikazuje film u kojem autor jaše na konjiću, igraćoj spravi iz dječjeg parka. Film asocira na prve projicirane pokretne slike konja u galopu. Rad je na razmeđu funkcionalnog projektora i objekta/skulpture, tj. banalnost prikazanog materijala na neki način poništava funkciju samog stroja i pretvara ga u skulpturu čiji je sadržaj citatan kao i forma. Za razliku od studije pokreta Edwarda Muybridgea, U Pavićevu radu postoji okruženje, ali igraća sprava, naravno, stoji uvijek na mjestu, a pokret je samo metafora. Ako nekamo i želi odjahati, svako dijete mora to izmaštati.

MAJA ROŽMAN, Disappearing Cities, 2014/2015.

Serija Disappearing Cities svojevrstan je dnevnik višeslojnih crteža koji bilježe autoričina kretanja u nekom gradu. Svaka ulica/put kojim je prošla pažljivo je zabilježila/mapirala; te bilješke bez jasno naznačene mape ostavljaju dojam apstraktnog crteža. No, sjećanje blijedi pa kao simbol protoka vremena svaki crtež autorica prekriva slojem paus papira –jedan za svaki protekli dan – sve do trenutka kada su crteži postali nevidljivi zbog slojeva papira. S druge strane, u umjetničkoj knjizi Disappearing Cities: Paris rute su označene na paus papiru i uvezane u knjigu. Okretanjem stranica pratimo promjene ruta i lokacija, ali primjećujemo da neke od njih ostaju nepromijenjene. Tom umjetničkom knjigom pokušava shvatiti na koji način nova iskustva korigiraju/prepisuju stara, čime mijenjaju našu percepciju prošlosti.

MARKO VOJNIĆ, There is No Authority But Yourself, 2015.

"Ništa nije drugačije uza svu smrt koju su uzrokovale njihove ideje. Sve su to iste fašističke igre, ali pravila nisu jasna. Zapravo ništa nije drugačije, jer sve su vlade iste. Mogu to zvati slobodom, no ropstvo je ta igra. Ne nudite ništa novo, nego/već san/do sna/o lanjskom heroju. Istina revolucije, brate."

DINO ZRNEC, Bez naziva, 2014.

Primarni interes autorove slikarske prakse su eksperimentalne metode i primjena. Slike ili skulpturalne instalacije, često u dijalogu s određenim prostorom, nastaju kao reakcija na specifičan prostor, situaciju i kontekst. U seriji slika Bez naziva kroz ogoljivanje rada pokazuje sakrivene procese koji se događaju tijekom slikanja. Ponavljanjem, naglašavanjem, pokazivanjem a na kraju i artikulacijom te tehničke pogreške postaju vidljiv i gradiv element slike. U ovom slučaju slike su napravljene pukotinama na platnu na kojima boja prolazi sa stražnje strane platna na prednju. Na stražnjoj strani naslikan je monokrom koji je utrljavan u platno pa boja prolazi kroz pukotine i ocrtava smjerove napinjanja.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.