Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

[USKORO] Roger Ballen: Zemlja sjena

MSU galerija, 6. 9. – 22. 9. 2016.

U izboru fotografskih radova Rogera Ballena prožimaju se mašta i realnost, a u fotografiju uključuje pronađene objekte, vlastite crteže, kolaže i skulpture te tako nastaju jedinstvena i iznimna umjetnička djela što se opiru jednoznačnom čitanju. Ballen je rođen 1950. u New Yorku, ali više od trideset godina radi u Južnoj Africi kamo ga je dovelo zanimanje geologa. Isprva je fotografirao opustjele južnoafričke gradiće, a nakon susreta s populacijom koja ih nastanjuje gradio je svoj umjetnički rječnik od onog što bi se površnom promatraču učinilo kao društveno angažirana kritika sve do fotografskih psihodrama kako naziva svoje recentnije radove.

Bavi se fotografijom već pedeset godina, a kaže da njegov proces u osnovi uvijek bio psihološki: "Stoga sebe nikada nisam smatrao društvenim, političkim ni kulturnim fotografom. Uvijek se radilo o istraživanju psihe ljudskog stanja i, pretpostavljam, živoga planeta, kao i o pokušaju da se odredim prema svome identitetu. Mislim da priroda moje fotografije u osnovi nije samo psihološka, nego i egzistencijalna. Radio sam kao geolog diljem Afrike gotovo trideset godina i pretpostavljam da se to nekako odrazilo na moje fotografije."

Teško je jednom riječju opisati njegov rad jer je istodobno riječ o ružnom i lijepom, smiješnom i uznemirujućem, grotesknom i lirskom, tajanstvenom i začudnom. Sam kaže: "Teško je povezati ove fotografije s nekim određenim društvom. Ove slike su na neki način krajolici unutarnjeg uma. Pravi problem u današnjoj fotografiji je totalna prezasićenost imaginarija. Jako je teško stvoriti imaginarij koji um, unutarnji um, nije vidio, od kojega se unutarnji um osjeća izazvanim. Samo zato što stvarate sliku koju još nitko nije vidio ne znači i da će ta slika izazvati unutarnji um, podsvjesni um. S lakoćom mogu prepoznati kada je unutarnji um izazvan. To je onaj trenutak kad mi ljudi kažu da su moje fotografije uznemirujuće. To znači da se to već dogodilo! Te fotografije očito nešto čine jer uvijek iznova slušam istu riječ: uznemirujuće. Iz ljudi, naravno, progovara njihov obrambeni mehanizam. Dakle, promatrač pokušava shvatiti zašto nešto izaziva jezu, što se to događa u svijetu koji sam stvorio ili portretirao. Naposljetku, ono što uznemirava je činjenica da moje fotografije izazivaju podsvjesnu reakciju koja promatrača prilično zbunjuje. Oslobađa represiju, vrlo frojdovski... rekao bih da od najboljih fotografija zanijemite. Ne smatram da moje fotografije uznemiruju. Na jednom predavanju koje sam održao u Južnoj Africi kritizirali da su me da su moje fotografije uznemirujuće. Odgovorio sam: Život je isto tako jako uznemirujući. To vam nije poznato?"

Mnogi kustosi i novinari propituju njegovu radnu etiku s obzirom na pristup marginaliziranim zajednicama, optužuju ga da ih iskorištava, iako on ističe da mu je u pogledu angažiranja zajednica koje fotografira savjest mirna: "Radim u složenim, opasnim, nestabilnim i nesigurnim okruženjima. Južna Afrika je jako nasilno mjesto. Da nemam vrlo dobar odnos s ljudima koje fotografiram, ne bih na tim mjestima preživio ni jedan dan. To, dakle, govori samo za sebe. Već samo iz toga je jasno da postoji obostrani odnos. Na tim mjestima odnos ne želite pogoršavati jer biste se inače našli u ozbiljnim problemima. Mogli bi vas pretući, a fotoaparat i auto ukrasti. Ja se s većinom ljudi dobro slažem, razumijem i poštujem ljude s kojima radim i oni poštuju mene. Većina ljudi s kojima radim su mi najbolji prijatelji i nemam nikakvih problema. Problemi koje mi se nameće su tuđi problemi. Ti kritičari nemaju nikakvog pojma o tome što ja to radim. Istina je da ja na vrlo osebujan način transformiram svijet. Nitko ne snima fotografije poput Rogera Ballena. Moje fotografije nisu nužno o temama, nego o načinu na koji ja opažam svijet.“

A način na koji Roger Ballen opaža svijet doista je jedinstven i izazovan, za neke možda i zazoran jer ruši neke tabue, potkopava predrasude i praznovjerja, estetikom podriva etiku: "Političari, vojske i vlade rade određene stvari na ovom svijetu i njih se smatra normalnima i razboritima. Pitanje normalnosti je ispremiješano i iskrivljeno. Ljudi će reći da su osobe na mojim fotografijama poremećene, dok luđacima ne bi nikada nazvali svoga predsjednika, članove parlamenta ili pak gospodarske strukture. Dakle, tako je, moje fotografije izazivaju problem normalnosti."

Kada je 1994. objavio knjigu Platteland, fotografije južnoafričkih krajolika, imao je mnogo nevolja jer su ga napadali i čak mu prijetili smrću zato što je "skupinu bijelaca u Južnoj Africi prikazao kao otuđenu, nemoćnu da se nosi sa stvarnošću ili funkcionira u skladu s normama. „Ogriješio sam se dakle o dogmu ili stereotip bijelog ruralnog stanovništva Južne Afrike za vrijeme aparthejda. Zapravo sam samo predstavio aspekte ljudske sudbine i nikada se nisam izdavao za političkog fotografa. Unatoč tomu, mediji su fotografije interpretirali kao političke. Južna Afrika je sredinom devedesetih bila u središtu medijskog interesa i odgovaralo im je da Platteland tako interpretiraju."


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.