Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

AKTUALNO U STALNOM POSTAVU: Predavanje akademika Tonka Maroevića „Međaš pod travom“

Sfinga velegrada; ZUP, 2. kat, subota, 19.11. 2016. u 18 sati

U subotu 19. 11. 2016. u 18 sati, akademik Tonko Maroević, povjesničar umjetnosti, pjesnik, likovni i književni kritičar održat će izlaganje Međaš pod travom, u prostoru izložbe Sfinga velegrada, vrhunska djela modernizma u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti. Rekreirajući „duh vremena“, atmosferu i značenje Proljetnog salona (1916. - 1928.), najvažnije likovne manifestacije u hrvatskoj umjetnosti s početka dvadesetog stoljeća, Maroević će se posebno osvrnuti na jedno od najvažnijih djela toga razdoblja Autoportret Marina Tartaglije iz 1917. godine.

Radoslav Putar, jedan od najistaknutijih kritičara pedesetih i šezdesetih godina, nazvao je to djelo „međašem pod travom“, aludirajući na njegovu skrivenost tijekom godina. Naime, Autoportret je nastao za vrijeme Tartaglijina školovanja u Firenci i Rimu, gdje je bio u prilici pratiti avangardna strujanja u talijanskoj umjetnosti, a upravo je tu sliku, kao najmlađi sudionik, izložio na izložbi Mostra d'arte independente u Galeriji L'Epoca u Rimu 1918.

Na Proljetnom salonu Autoportret je izložen 1919. i odmah je izazvao golemo zanimanje kao neobično smion i inovativan primjer ekspresionizma. „Ulazak Marina Tartaglie (1894.-1984.) u našu umjetnost, preko Beča i Rima, točnije rimske secesije, unio je posve novu komponentu drskosti, odlučnosti, svježine, žestine i kolorističke otvorenosti, koja je bila daleka ostalim proljetnosaloncima, čije je slikarstvo, bez obzira na odnos spram Cezannea, uglavnom bilo tonsko“, tvrdi Maroević. Kod Tartaglije „sve je otvoreno i oblikovno krajnje radikalno, deformirano. Kao da se i sam autor prestrašio i s vremenom promijenio koloristički registar, tako da je to djelo ostalo, kako je kazao Putar, „međaš pod travom“. Kad je Autoportret pedesetih godina ponovno izašao na vidjelo, iznova je označio mogućnost neposrednog izraza, likovnog govora, koji počinje uz viđeno, ali je daleko važnije ono nutarnje viđenje, plamsanje, radikalno razaranje oblika u korist ekspresije. U vrijeme Proljetnog salona to je bilo najradikalnije djelo. Sesecesija je ponudila deformaciju, a ekspresionizam se na to nadovezao ružnoćom. Tartaglijin autoportret ne teži idealizaciji, nego sustavnoj deformaciji, što bez sumnje možemo povezati i s Prvim svjetskim ratom, ali i s Tartaglijin doticajem s talijanskim futurizmom“, kazao je Maroević.

O Tartaglijinom odnosu spram ekspresionizma i futurizma te o nizu drugih pojedinosti o tom autoru saznat ćemu u predavanju i šetnji kroz izložbu Sfinga velegrada, vrhunska djela modernizma u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u društvu s akademikom Maroevićem.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.