Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

11. HT nagrada: predstavljamo radove u mediju filma i videa izabrane za izlaganje

Malo više od mjesec dana dijeli nas od otvorenja jedanaeste po redu natječajne izložbe HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost, koja će se ove godine održati od 20. travnja do 13. svibnja u MSU Zagreb. U narednim tjednima predstavit ćemo vam umjetnike i umjetnice te njihove radove koji će ove godine konkurirati za jednu od četiriju nagrada, a samim time i za mjesto u rastućoj zbirci HT-MSU.
Nakon predstavljanja umjetnika koji su odabirom stručnog povjerenstva pozvani da svojim radovima izravno sudjeluju na izložbi (o njima možete više saznati ovdje), predstavljamo vam radove u mediju filma i videa koji su izabrani za izlaganje na ovogodišnjem izdanju HT nagrade. Od 36 radova izabranih za ovogodišnju izložbu, čak 8 njih činit će film, video i video instalacije, uključujući i pozvanu umjetnicu Dunju Janković. Donosimo skraćene izjave o radu preostalih sedmoro umjetnika, upoznajte ih!

KREŠIMIR KATUŠIĆ, Spona, 2017.
Spona je dokumentarni film o ljudima - umjetnicima koji nastoje spoznati sebe i svijet. U tom stalnom cikličkom procesu, zadobivena iskustva dijele s drugima i tako ostvaruju dijalog. Kao bića koja nastoje živjeti autentičnim intuitivnim životom, a u stanju otvorenosti i kroz dijalog, stvaraju prostor za potencijalnu transformaciju sebe i svijeta. Bez obzira na osobne različitosti i načine ostvarivanja, svi na tom putu spoznaje prepoznaju univerzalne kodove života. Ono što zapišu u finijoj ili grubljoj materiji je simbolička forma koja omogućuje prostor iščitavanja zavisno o stanju svijesti individue. (Izjava autora.)

VLADISLAV KNEŽEVIĆ, Završni krug, 2017.
Krajnje reducirana pokretljivost i napetost fizičkog tijela postavljenog u napušteni proizvodni pogon. U praznini prostora bez strojeva ljudsko tijelo je u radnom taktu arhaične pulsacije. Spori i hiperkontrolirani pokreti pokušavaju održati koheziju, ali otpadanje površinskih slojeva predstavlja nezaustavljivost procesa dematerijalizacije. Pozicije tijela ukazuju na kolektivno sjećanje fizičkog ustrojstva stvari koje nestaju u intenzivnoj hladnoći calculusa. Traumatična pozicija tjelesnosti ogoljena je u kružnom kretanju prema podatkovnoj konverziji materijalnog svijeta. (Izjava autora.)

TONI MIJAČ, Vezu ni/je moguće uspostaviti, 2017.
Služeći se storytellingom, filmskim jezikom i mizanscenskim odnosima, rad se bavi mogućnostima i ograničenjima individualnog sjećanja kao materijala za rekonstrukciju određenog događaja. Video instalacija je ekranizacija događaja u kojem smo prisustvovali majka, otac i ja kada sam imao osam godina i živio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kao scenariji za tri filma koriste se opisi sjećanja svakog od nas. Tim putem istražujem sličnosti, smetnje i izmjenjujuće dinamike koje se događaju u ekranizaciji, pripovijedanju i fokalizaciji tih zapisa. Kroz rukovanje s odabranom temom i prikupljenim materijalom nastojao sam ploviti među tim nijansama konstrukcije i rekonstrukcije, osvještavati svaki autorski korak, proučavati njegove značajke, i naposljetku aktivirati svijest o posljedicama prevođenja sjećanja u govor, zvuk i pokretnu sliku. (Izjava autora.)

VEDRAN PERKOV, Smetnje, 2017.
Tekst Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, jednog od najčešće prevođenih dokumenata na svijetu, pretvorio sam u binarni kod osnovnih znamenki "nula" i "jedan", a zatim sam ih zamijenio crnim i bijelim kvadratima. Dokument je time pretvoren u vizualni registar. Vizualni se prikaz brzo mijenja čime je postignuta vizualna analogija slična smetnjama na TV prijemniku, tzv. "snijeg" ili "bijeli šum". Crne kvadrate potom sam zamijenio s 10 000 fotografskih portreta odabranih iz dnevnih novina iz cijelog svijeta. Time je vizualni „ritam“ deklaracije ujedno postao i slika čovječanstva. Istovremeno, takva progresivna infekcija vizualnim podacima zasićuje mentalni prostor i opterećuje pojedinca s teškim sadržajem; sadržaj koji se, u pravilu, ne može ni procesuirati. Sve su to potencijalni pasivni agresori koji preko raznih kanala dolaze do primatelja i napadaju njegov životni prostor, kontaminirajući ga. (Izjava autora.)

GORAN ŠKOFIĆ, Na plaži, 2016.
Na plaži eksperimentalni je film koji tematizira odlazak. Jedan statičan kadar hvata pejzaž uz more u kojem se pojavljuju ljudi, s leđa, hodaju, razgovaraju i ulaze u more, te bez zadrške ulaze u nepoznato i nestaju. Otvorena struktura filma ne objašnjava razloge odlaska i nestajanja u moru koje je očiti simbol transformacije. Gledatelj je pozvan na putovanje i prepušten da sam zaključuje o razlozima odlaska, bili oni individualni ili kolektivni, materijalni ili egzistencijalni. Prikaz je, naizgled, realističan. Međutim, taj realistični minimalizam i pročišćenost elemenata kriju manipulaciju medijem koja se ne može uočiti ni pomnim promatranjem. Upravo to manipuliranje elementima medija izvan fokusa promatrača jest ono što realističan prikaz čini nadrealnim. Drugim riječima, nadrealno je postalo realistično. (Izjava autora.)

DARIO ŠOLMAN, Obilazak galerije s publikom, 2017.
Rad prikazuje i reinterpretira moje ranije izložbe: samostalnu izložbu iz 2018. u Galeriji umjetnina u Splitu i prisustvovanje na 30. Grafičkom bijenalu u Ljubljani 2013. s instalacijom u Modernoj galeriji. Koristeći planove galerija i skice postava, rad rekonstruira i izvrće doživljaj tih izložbi, te gledamo na prostor s posjetiteljima s druge, imaginarne strane galerijskih zidova. Poznat je stav šire publike prema suvremenoj umjetnost koji varira od potpune nezainteresiranosti do povremenih slučajeva blagonaklonog nerazumijevanja. U ovom radu, kao umjetnici, mi se pitamo nelagodna i neprirodna pitanja iz druge perspektive: kako mi vidimo svoju publiku, što očekujemo od nje i kakvu reakciju želimo. (...) Taj proces mi pruža priliku graditi neku vrstu kaotične futurističke arheologije u kojoj slažem situacije i priče koje se na diskretan način bave problematičnim pitanjima našeg profesionalnog djelovanja. (Izjava autora.)

VINKO VIDMAR, „17. studeni 2017.“, 2017.
Metal tretiran u videu pripada raspršenim topovskim granatama te je postepeno pronađen po zidovima, namještaju i dvorištu kojim hodam. Tri granate pale su na auto ispred kuće, krov kuće i u dvorište. Jedna osoba je smrtno stradala, druga je teško ranjena. U toj kući sam rođen i odrastao.
Ispiranje „šrapnela“ i odvajanje prljavih čestica s metala prema njegovoj izvornoj namjeni i čistoći izmjenjuju strukturu i karakter „čišćenog“ materijala. Misaono motorički proces ispiranja šrapnela dovodi tretirani objekt do propitivanja njegove moralnosti i počinjenog grijeha zbog samoga postupka kojem je podvrgnut. Osjećaji, misli i emocije postaju višak u materijalu. (Izjava autora.)

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.