Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

11. HT izložba: uoči otvorenja predstavljamo posljednjih 6 radova

U tjednu otvorenja 11. izložbe HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost, donosimo pregled radova umjetnika raznolikih medija. Od tek 10 prijavljenih grafičkih radova izložit će se bakropisi Edvina Dragičevića; u okviru multimedijalne instalacije Viktorija Križanović također zastupa medij grafike, ali i zvuka i fotografije; od ukupno 28 prijavljenih multimedijalnih instalacija, stručni žiri izabrao je i onu Mirjane Vodopije; od svega pet prijavljenih audioradova i audioinstalacija predstavit će se rad Dine Priselca i Silvie Roberte Zaplatić; Tea Ivković predstavlja ambijent, kojih je na natječaju bilo prijavljeno 6.
Otvorenje izložbe HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost održat će se 20. travnja u 20 sati, nakon čega će uslijediti performans Nike Mihaljevića u dvorani Gorgona MSU-a.
U sljedećim paragrafima pročitajte izjave umjetnika te saznajte više o navedenim radovima.

EDVIN DRAGIČEVIĆ, Iluzija sigurnosti, bakropis, 2011-2017.
Serija bakropisa Iluzija sigurnosti prikazuje izmaštane interpretacije stvarnih bunkera razasutih diljem svijeta, uključujući i lokalne. „Suvišni” su detalji bunkera i vojnih instalacija reducirani, a dijelovi skriveni pod zemljom rekonstruirani da bih oblikovao skladne, zgusnute i čvrste oblike. Iako malih dimenzija, matrica je svega 10 x 10 cm, bunkeri djeluju monumentalno, impresija su neuništivosti, neprobojnosti, sigurnosti, ali i moguće agresije. Prikazani su na potpuno praznoj pozadini, izdvojeni iz svojeg konteksta. Svojim velikim brojem izazivaju osjećaje izgubljenosti, besciljnosti, zatvaranja, straha, izoliranosti i neuspjeha, koji se mogu povezati s trenutačnim stanjem u svijetu u kojem živimo. Multipliciranjem 120 bunkera u crvenoj boji nastaje klasični prikaz dualizma različitih ideologija i političkih sustava, kojima su, ironično, zajednički bunkeri, kao što su im zajednički i egzistencijalni strahovi i traume. (Edvin Dragičević).

VIKTORIJA KRIŽANOVIĆ, Three Voices, multimedijalna instalacija, 2017.
Tražila sam načine kako elementu žive prirode dati pravo izražavanja i glasa, a sebe postaviti kao subjekt koji glas prenosi putem umjetničkog medija. Proces rada podijeljen je u etape. Prva je alternativno upisivanje prostora ravnice u površinu grafičke ploče na tri načina. Analizom zapisa otisaka u suradnji sa Ksenijom Pešić napisana je glazbena kompozicija standardnom notacijom. U odnosu prema otiscima i glazbenoj kompoziciji nastaje grafička notacija koja u vlastitom sustavu povezuje zvuk sa sirovim stanjem polja.
Svaki korak u razvoju rada vodio je do potpunog „čišćenja” misli u vidu vokalnog izražavanja. Tri glasa lišena sastavnica ljudske specifičnosti – jezika i teksta – u mogućnosti su pričati priču koja izmiče kulturološkim barijerama, a pri tome govore o specifičnom mjestu. (Viktorija Križanović)

MIRJANA VODOPIJA, Tranzicija, multimedijalna instalacija, 2017.
Instalacijom progovaram o svojoj potrebi za bijegom od interijera opterećenog predmetima i o omogućavatelju tog bijega, autu koji time postaje simbol slobode. U Kangoo stane sve nužno: malo sklonište – šator i malen broj nužnih stvari prema popisu koji se, štoviše, s vremenom skraćuje, i to možda obrnuto proporcionalno količini predmeta koja se nakuplja u mojem stanu.
Instalacija je prikaz putovanja. Ako im se približimo, s nekih litica možemo čuti skladbe kojih se sjećam iz djetinjstva, u slobodnoj klavirskoj odnosno saksofonskoj improvizaciji.
Neke su stijene spojene cestama. Jednom od njih auto, kao mostom, prelazi preko ponora, iznad područja praznine koja označava gubitak oslonca u smislu sigurnosti i komoditeta, nužnog da se ostvare prednosti što ih nudi ono s druge strane. (Mirjana Vodopija)

DINO PRISELAC I SILVIA ROBERTA ZAPLATIĆ, 4 godišnja doba, audioinstalacija, 2018.
Zvukovima motiva koji se vežu za svako godišnje doba postupno su dodani zvukovi raznih melodija zvona i obavijesti pametnih telefona. Na kraju zvukovi prirode bivaju u potpunosti zamijenjeni šumovima, zapravo bitmape motiva iz prirode pretvorenih u zvučni zapis. Time se želi dočarati bijeg suvremenog čovjeka od prirode koju doživljava kao nešto nepoznato i nejasno, dok se zvukovi zvona slušatelju doimaju kao nešto „prirodno”, što ga svakodnevno okružuje. Namjerno je odabrana vrsta audiorada zato što zvuk ne možemo vidjeti, baš kao ni digitalni svijet u koji sve više bježimo. S obzirom na to da smo svakim danom sve više „zalijepljeni” za razne ekrane svakojakih sve „pametnijih” uređaja, cilj je rada prikazati utjecaj suvremene tehnologije na percepciju stvarnoga svijeta koji nas okružuje te dokazati da virtualnost postaje naša nova realnost. (Dino Priselac i Silvia Roberta Zaplatić)

TEA IVKOVIĆ, Arhiv praznine, ambijent, 2017.
Stan je postao medij – moj dnevni boravak, osobni prostor. Stolica, stol, krevet i ormar nisu prisutni, već prikazujem naznake njihovih fizičkih formi u prostoru koji aludira na mentalni prostor napuštenih ideja. Namještaj prekrivamo kako bismo ga zaštitili od samog učinka vremena.
Često moramo otpustiti ideje i one tako ostaju nevidljive, a vidljiv ostaje samo čin odustajanja. Vrijeme ima isti učinak unutar mentalnog kao i fizičkog prostora. Kao što elementi blijede, bivaju prekriveni prašinom, tako je i prostor ideja podložan zaboravu. Čin zaborava nametnut je kao posljedica eksternih faktora materijalne neimaštine. Fizički prostor napuštenih elemenata prezentiran je kao analogija mentalnog prostora napuštenih ideja.
Prazno nije prazno. U ništavilu ispod obrisa namještaja materijalizirala se ideja ovih radova. (Tea Ivković)

NIKO MIHALJEVIĆ, Need Your Love So Bad, performans, 2017.
Pred kraj rezidencijalnog boravka u New Yorku našao sam se u melankoličnom raspoloženju te sam spontano počeo fućkati uz Need Your Love So Bad, blues-standard najpoznatiji po obradi Fleetwood Maca iz 1968. godine. Fućkanje, svakodnevna aktivnost koju asociramo uz dokolicu, zamjenjuje hiperemotivni solo električne gitare, dok programirana MIDI podloga zamjenjuje delikatnu muzikalnost ritam-sekcije Fleetwood Maca. Deset spontanih vježbi fućkanja dovode artificijelni surogat bluesa kao žanra u vezu sa strogom repetitivnom strukturom kontroliranog eksperimenta. Ipak, u ovoj ogoljeloj obradi i dalje je prisutan osjećaj čežnje. Hvala ti, Peter Green. (Niko Mihaljević)

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.