Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Novosti

Komemoracija za Vladimira Dodiga Trokuta (1949. – 2018.)

MSU Zagreb, Dvorana Gorgona, petak, 14. rujna 2018. u 18 sati

Jedna od najistaknutijih ličnosti na umjetničkoj sceni, Vladimir Dodig Trokut, preminuo je 3. rujna 2018. godine. Trokutovo djelovanje bilo je njemu svojstveno, razgranato i inventiv­no, mistično i duboko svakodnevno, razvijao je polja arta i no-arta, nadilazio ustaljene sintagme i stvarao nova značenja umjetnosti, umjetničkog djela, sakupljanja, muzeologije. Kao umjetnik stvarao je samostalno, i kroz osnivanje i sudjelovanje u grupama – frakcije grupe Crveni Peristil, 3i, grupi 30, grupi Manifest 72, grupama A, B, C, D, E, grupi Atributivna participacija (uz Darka Schneidera i Haralda Szeemanna).

Vladimir Dodig Trokut osobito se ističe kao osnivač prvog svjetskog Anti-muzeja. Prema D. Schnei­deru “Anti-muzej se razlikuje od svakog drugog muzeja po načinu sakupljanja i izostanku muzeološke provedbe. Za jedne utočište predmeta, za druge ludost. Građa nije obilježena stupnjevanjem, ne važi vrijednosna nadređenost ili podređenost. Nema teoriju svoje prakse. Svakodnevica je izvorište građe, uvrštenje ili izostavljanje prepoznata je privremenost. Funkcioniranje ili uporabna operativnost predmeta pritom je nevažna. Anti-muzej nadilazi razloge prvobitnosti. Odgovara na pitanja koje drugi muzeji ne postavljaju, i postavlja ona bez odgovora. Stoga se češće brani od svega što nije, nego što je u stanju promicati svoju originalnu zamisao. Muzej je vremenska kapsula bez obzira na razdoblje iz kojega izlošci potječu.” Svoj je Anti-muzej Dodig udružio s Muzejem opsesije Haralda Szeemanna, u Labinu od 1998. do 2005. godine.

Prema Schneideru: “U potrazi za pravim ključem djela Beuys je posegnuo za sin­tagmom ‘dvostrukoga dna’ u čemu vidim bliskost s alkemijskim postupkom. Crnilo savršene otopine na kraju, ali i na početku, na dnu koje nije dno. Što Szeemannu i Trokutu zasigurno nije bilo nepoznato, niti strano. Crnilo zemlje, unutrašnjost špilje, materni­ca i kripta skrivaju čudo. Čuvari mjesta crne tvari. What’s done is done, kaže lady Macbeth. Smrtna istina, grob i tama... označivši propadanje, raspadanje, ali i plodonosnu crninu. Tijelo koje trune. Dno je dvostruko, kraj možda nije kraj. Što mi je potvrdila Lucrezia de Domizio, premda nevoljko i ne posve razumljivo u razgovoru o Beuysovoj duhovnoj ostavštini. Trokut se prisjetio tim povodom jednog od rijetkih Szeemannovih monologa.

Glas iz nigdine: „Nahranite svoje umjetnike dok su (još) živi“. Samo crnilo na stranici testamenta.”

Muzej suvremene umjetnosti; Institut za istraživanje avangarde; Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.