Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Zbirke u pokretu

V. Riječi i slike

Živimo u doba rječitih slika u kojem se često citira izreka kako slika vrijedi tisuću riječi. Možemo se s pravom zapitati koliko vrijedi tisuću slika koje nas svakodnevno bombardiraju - od slika na zaslonu računala preko onih s uličnih plakata i televizijskih ekrana do video displeja na korporativnim zgradama i stadionima?

Kao da su riječi nestale, a cjelokupna se komunikacija odvija u slikama. Pridonosi li to nekoj našoj novoj (vizualnoj) pismenosti?

Pitanja su to koja sebi postavljaju suvremeni vizualni umjetnici, čije se polje djelovanja do te mjere proširilo i povezalo s drugim umjetničkim, znanstvenim, tehničkim i društvenim područjima, da i sam izraz vizualni umjetnik postaje preuzak i neadekvatan. Upravo je konceptualna umjetnost šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća sustavno započela problematizirati granice pojedinih medija, prakticirajući interdisciplinarni, višemedijski pristup. Osobito je propitivanje odnosa riječi i slike, ideje i njezine vizualne reprezentacije, bilo u središtu njezinog zanimanja.

Zapravo, već se otkrićem readymadea, industrijski proizvedenog predmeta koji je svojim smještajem u galerijsko-muzejski kontekst zadobio značenje umjetničkog djela, početkom dvadesetog stoljeća, u okrilju dadaizma, s pitanja forme (slike) prešlo na pitanje funkcije (riječi, ideje). Drugim riječima, promijenila se sama bit umjetničkog interesa: od onoga kako je nešto rečeno u korist onoga što je rečeno. Riječ/ideja postala je dominantnom u odnosu na sliku/formu.

Odnos slike i riječi kroz povijest čovječanstva nikada nije bio simetričan, ali se natjecanje između jezika i vizualne reprezentacije, riječi i slike, osobito intenziviralo u dvadesetom stoljeću. Konceptualna umjetnost, na traguMarcela Duchampa, umjetnički doživljaj više ne traži u oku, već u mentalnom putu od zjenice do uma (stoga je i ponekad nazivaju umjetnost u umu). Slika je sada kritika i subverzija, analiza i interpretacija, sve samo ne nevina predodžba ili pak matisseovski naslonjač za oči.

Konceptualnu umjetnost, duhovito nazvanu nervnim slomom modernizma, i sami su protagonisti u početku smatrali visoko elitističkom, intelektualnom umjetnošću, koja je u prvom redu raspravljala sa svojom prethodnicom – kasnim modernizmom, stoga bi tu njenu ranu fazu (1962-1971) uvjetno mogli promatrati i u okviru cjeline UMJETNOST O UMJETNOSTI.

Na ranu konceptualnu umjetnost može se, također, gledati kao na larpurlartističku birokratizaciju umjetničkog rada (Miško Šuvaković), budući da umjetnik svoje rezultate inventira i predočava kroz analitičko-kritičke tabele, pulove, ankete i sl.

Međutim, u tzv. postkonceptualnoj umjetnosti njeni akteri intenzivno propituju društvenu problematiku. Tada nastaju složene međusobne relacije između dviju tradicija - popartističke i konceptualističke – pa je stoga moguće postkonceptualna djela prezentirati u okviru već postojeće cjeline UMJETNOST KAO ŽIVOT. Ipak, odlučili smo otvoriti novu cjelinu, nazvavši je RIJEČI I SLIKE, kako bismo ukazali na specifične razlike tih djela u odnosu na ona iz cjelina UMJETNOST O UMJETNOSTI i UMJETNOST KAO ŽIVOT.


Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Adobeovog Flash Playera.