Umjetnica je, potaknuta iskustvom studentskog načina života, stalnim seljenjem te dobrim i lošim poznanstvima stvorenima tijekom podstanarstva, uvidjela koliko je bitan „dom“ kao određeno duhovno utočište. Ambijent je kopija podstanarske sobe koja je bila takvo utočište, ali od stvarnog prostora razlikuje se materijalom – bijelim pletivom. Kroz proces tkanja niti dočarano je ispreplitanje čovjeka i prostora, dodir tijela s prostorom, pri čemu se taj odnos opisuje kao topao, siguran i uredan – kakva je vizualno i sama soba. Očice pletiva svjedoče o procesu i kontinuitetu rada, ali i životnih faza unutar istog prostora.