Pobjednici natječaja 2025.:
1. nagrada – Josip Rončević, Pokretne stepenice (uzlazno) / Pokretne stepenice (silazno), 2025. – 4000 € bruto
2. nagrada – Dora Ramljak, Radial Drift, 2025. – 3400 € bruto
3. nagrada – Mihael Klanjčić, Bez naziva (stepenica 1), 2025. – 2700 € bruto.
Nagrada nosi ime istaknutoga hrvatskog umjetnika Ivana Kožarića (1921. – 2020.), kao hommage velikom autoru koji je osvajanjem vlastitih kreativnih sloboda otvarao nove putove mnogim generacijama hrvatskih umjetnika te je i sam aktivno pratio i rado podupirao prve korake mladih kolega. Premda je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. diplomirao kiparstvo, izražavao se i u drugim medijima te često posezao za nekonvencionalnim materijalima. Umjetničko stvaranje shvaćao je kao nikad dovršen, otvoren proces i neprestano traganje za najboljim načinom na koji će materijalizirati ideju jer: „Ako djelo sadrži ideju, ima sve, ima život.”
Na natječaj, koji je bio otvoren od 9. 6. do 9. 10. 2025., prijavilo se 29 autora.
O dobitnicima nagrada odlučivali su članovi stručnog povjerenstva: Kristina Bonjeković Stojković, muzejska savjetnica; Tanja Dabo, multimedijska umjetnica, predstavnica Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo (aktualna članica kulturnog vijeća za vrednovanje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za likovnu djelatnost); Radmila Iva Janković, muzejska savjetnica, voditeljica Atelijera Kožarić (predsjednica žirija); Antonio Kutleša, multimedijski umjetnik, prošlogodišnji dobitnik prve nagrade, i Ivana Završki, likovna kritičarka.
Svrha natječaja je podupiranje suvremenoga umjetničkog stvaralaštva mladih umjetnika do navršenih 35 godina, a kriteriji za nagrađivanje su kreativnost i inovativnost te umjetnička vrijednost.
**
Obrazloženje nagrada
1. nagrada
Josip Rončević
Pokretne stepenice (uzlazno) / Pokretne stepenice (silazno), 2025.
akrilik na platnu
2 x (105 x 95,7) cm
Temelj rada Josipa Rončevića, prema njegovim riječima, jest nastojanje da slikarstvo samo, a ne ono što se njime prikazuje, ostane glavna tema slike. Krećući se između pojmova „kazati“ i „pokazati“, Rončević odabire motive u kojima primjećuje prisutnost slikarskih postupaka, načela i procesa koje slikarstvom aktivira (ili afirmira). Time se prikazi međusobno poništavaju, uslojavajući polje interpretacije.
Pokretne stepenice (uzlazno) i Pokretne stepenice (silazno) dobar su primjer takvoga odnosa. Promatrač svjedoči dvjema naizgled identičnim slikama koje se sastoje od triju polja u vertikalnom slijedu, ispunjenih precizno izvedenim oblicima nalik meandru. Minimalnim, ali dovoljnim pomakom, ostvaruje se optički efekt gibanja cjeline. No jesu li vibrantne, tehnički besprijekorno izvedene površine koje uspješno izazivaju promatračevo oko i pažnju doista identične? Sam naslov upućuje na obrnuti prikaz – isti motiv u suprotnom smjeru – pa upravo on potiče dvojbu: vjerovati naslovu ili prikazu? Time umjetnik pokazuje kako sam čin gledanja može biti uvjetovan jezikom, odnosno naslovom, koji usmjerava našu percepciju i utječe na način na koji promatramo umjetničko djelo.
Josip Rončević (Zadar, 1991.) diplomirao je 2015. na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, a iste godine upisao se na slikarski odsjek na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je 2020. diplomirao summa cum laude. Izlagao je na deset samostalnih i tridesetak skupnih izložbi, među kojima se ističu finale Nagrade Radoslav Putar 2023. (Salon Galić, Split), Od Y do Z: Gradilište nove generacije (Oktogon NMMU, Zagreb) i 35. Salon mladih (HDLU, Zagreb), na kojemu je sunagrađen Nagradom “Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut, umjetnici umjetniku”.
2. nagrada
Dora Ramljak
Radial Drift, 2025.
videoesej
6:33 min, 16:9, 1920 x 1080 p
Videoesej Radial Drift transmedijski je rad koji znanost i umjetnost povezuje u začudan eksperiment, donoseći pogled na mehanizme koji oblikuju život. Ostvarenoj distanci bijele, pročišćene arhitekture istraživačkog centra za biotehnologiju algi, autorica suprotstavlja poetski prikaz strujanja tekućina kroz filtracijske cijevi i ostalu laboratorijsku opremu. Promišljajući odnose (ili granice) između tijela, infrastrukture i okoliša, umjetnica polazi od strukture metabolizma – kemijskih procesa u organizmu koji transformiraju tvari – balansirajući između čvrstog i fluidnog, prirodnog i konstruiranog: “Nikada postojano, uvijek u nastajanju”, izreći će glas naratorice koji prati vizualne sekvence.
Od prozračnih i hladnih kadrova interijera i pogona koji naglašavaju osjećaj odbojnosti prema zeleno-smeđim tekućinama, čineći ih istodobno neobjašnjivo privlačnima, do zamućenih pogleda koji djeluju kao da dopiru negdje “iznutra”, umjetnica nas uvjerljivo provodi između dviju isprepletenih suprotnosti – one koja stvara gorivo za život i one koja ga troši. Time dojmljivo dočarava neraskidivost prirodnih veza, „neprekidnu pretvorbu materijala u energiju, otpada u gorivo, raspadanja u obnovu“.
Dora Ramljak (2001.) multidisciplinarna je umjetnica i istraživačica. Diplomirala je fotografiju na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Hagu, gdje razvija zanimanje za odnos tijela, prostora i institucionalnih uvjetovanja. U radu spaja umjetnost, dizajn i znanost, istražujući kako okolina i društvene strukture oblikuju tjelesno iskustvo. Diplomski projekt Sensory Body, nastao u suradnji s terapeutima i zdravstvenim ustanovama, istražuje potencijal dizajna u zdravstvu i skrbi te je predstavljen na 42. Splitskom salonu. Dobitnica je nagrada Zlatna lubenica 8.0 i Ghost Project QUICKSILVER, a iskustvo razvija na međunarodnim rezidencijama i edukacijama, uključujući FABRICA, V2 Lab i TU Delft. Njezin rad odlikuje interdisciplinarni pristup, istraživanje alternativnih metoda učenja, participativnog dizajna i uključivanja zajednice.
3. nagrada
Mihael Klanjčić
Bez naziva (stepenica 1), 2025.
gazište aluminijskih ljestvi, transparentni pleksiglas u boji
51,4 x 4,9 x 8,6 cm
Premještanjem svakodnevnih predmeta u umjetnički kontekst, Mihael Klanjčić preispituje pojam ready-madea i njegove reinterpretacije. Enigmatični rad Bez naziva (stepenica 1) primjer je kombiniranja materijala i poigravanja značenjem. Već samim preuzimanjem jednoga segmenta ljestvi – njihova gazišta – autor tom svakodnevnom predmetu oduzima njegovu namjenu. Aluminijsku formu oblaže transparentnim plavim pleksiglasom, čime nastaje pročišćeni, „hladni“ estetski objekt, koji nas potiče na promišljanje o biti umjetničkoga djela. Umjetnik ostavlja djelu da govori za sebe, ističući tek da ga zanima „moguća prisutnost određenog događaja u samoj formi“. Bez naslova koji bi usmjerio tumačenje i bez „uputa“ koje bi ga ograničile, rad se otvara kao prostor slobodnog upisivanja značenja. Izmiče granicama jednoznačne interpretacije i poziva nas da ga sami dovršimo, prema vlastitom iskustvu
U suptilnoj šetnji između neumjetničkog i umjetničkog konteksta, prepoznaje se umjetnikova znatiželja, ali i poticaj promatraču da probudi vlastitu.
Mihael Klanjčić (Zagreb, 1994.) diplomirao je na Nastavničkom odsjeku (smjer: slikarstvo) Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Damira Sokića 2019. godine. Izlagao je na osam samostalnih i više skupnih izložbi, a među potonjima se ističu: 37. Salon mladih (Dom HDLU), Život dobro ugođenih formi (KiBela, Galerija Kranjčar), 57. Zagrebački salon (Dom HDLU), 35. Salon mladih (Dom HDLU), 16. Erste Fragmenti (Lauba), Umjetnost je sumnja (LEXART Skladište). Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2023. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Fotografije nagrađenih radova
