Ivan Kožarić: Retrospektiva – Jedna od mogućih 100

 

Ivan Kožarić: Retrospektiva – Jedna od mogućih 100

01.07.2021 - 31.10.2021 / MSU, 2. i 3. kat

Retrospektiva u povodu stogodišnjice rođenja Ivana Kožarića (Petrinja, 10. lipnja 1921. - Zagreb, 15. studenoga 2020.) samo je jedna od mnoštva mogućih načina predstavljanja stvaralaštva posve netipične i upravo zbog toga iznimne umjetničke osobnosti u svijetu novije hrvatske i europske umjetnosti. Od samog početka umjetničkog puta, odbijajući zamrznuti likovni jezik u nekoj prepoznatljivoj inačici stila, Ivan Kožarić neumorno je tragao za najboljim načinom kojim će materijalizirati svoju umjetničku misao – ideju. „Ako djelo sadrži ideju,“ govorio je „ima sve, ima život.“

Iako je u počecima, kada počinje izlagati njegova glavna tema ljudska figura, vrlo brzo počinje eksperimentirati s apstraktnim formama, no odbija definirati svoj stil bilo u figuraciji ili apstrakciji, dvjema dominantnim strujama toga vremena. Krajem 1950-ih kada boravi na stipendiji u Parizu, počinje sažimati skulpturalni izraz, istraživati mogućnosti materijalizacije fluidnog i nematerijalnog (Isječak rijeke, 1959.), te negativnu formu (Unutarnje oči, 1959/1960.).  Upravo će ga ta djela približiti tek formiranoj neoavangardnoj grupi Gorgona (1959. -1966.), kojoj se priključuje povratkom u Zagreb, 1960. godine. Uz Nemogući projekt – Rezanje Sljemena (1960.)  koji se pojavljuje u vrijeme kada termin land art još nije postojao, nastaje i njegov ciklus Oblici prostora te niz duhovitih zapisa među kojima je najpoznatiji njegov odgovor na upit članovima grupe je li moguće napraviti kolektivno djelo (1963.).

Od 1970-ih  godina kada je već pedesetogodišnjak, posve se prirodno uklapa u aktualne umjetničke pojave objedinjene zajedničkim imenom Nova umjetnička praksa što ih na prostoru bivše države propagira mlada generacija progresivnih umjetnika. U to vrijeme nerijetko napušta klasične kiparske materijale prelazeći na mekane forme od tkanina i trošne materijale, a umjesto završenog djela - na otvorene procese. To će se očitovati kao artikuliran umjetnički stav koji je osim u djelima ostao zabilježen i  u jezgrovitim iskazima umjetnika, a manifestirat će se kao poriv za neprestanim istraživanjem („Moja je dužnost da eksperimentiram i da napravim najbolje što mogu; neka sve ostane otvoreno!“), zauzimanjem pozicije neslaganja sa samim sobom i potrebom za svakodnevnim započinjanjem iz početka („Treba zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom.“ „Uspjeh je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi“), propitivanjem same prirode umjetnosti („Umjetnost uvijek izmiče.“), kao i u radikalnim gestama negiranja vlastite prošlosti u korist onoga što tek treba nastati. Potonji stav otjelovljen je manifesnim radom Hrpa, skulpturalnim ansamblom kojega 1976. izlaže na Venecijanskom bijenalu. Izokretanjem sustava vrijednosti alkemijskim procesima preobrazbe „smeća u zlato“, strategijama recikliranja, prisvajanja, postavljanjem djela u nove konstelacije…Ivan Kožarić neprestano je mobilizirao pitanja naravi i granica umjetnosti.

Premda je dugi niz godina aktivno sudjelovao na likovnoj sceni, u široj javnosti postaje „vidljiv“ i prepoznat od 1990-ih. Tome je u velikoj mjeri pridonijela akcija izmještanja i vrednovanja cjelokupnog inventara njegova radnog prostora na izložbi „Atelijer Kožarić“ u Galeriji Zvonimir 1993. godine. Novo razdoblje praćeno je društvenim ugledom i brojnim priznanjima uz poziv na jednu od najvažnijih manifestacija u svijetu suvremene umjetnosti, Documentu u Kasselu (2002.). No, uvijek spreman na vedru samoironiju on i dalje ostaje dosljedan sebi.

Opus umjetnika koji je gotovo paralelno uspijevao biti anakron i posve suvremen, ponekad i preduhitriti pojave u umjetnosti koje su se tek trebale dogoditi, precizno sažet terminom „anarhični diskontinuitet“ ova retrospektiva podijeljena u 12 poglavlja - od razdoblja studentskih dana do posljednjih djela -  ne podcrtava stvaranjem novog diskontinuiteta, ponavljajući ono što se posve prirodno događalo i prepoznato je kao glavna supstanca Atelijera Kožarić - mjesta od kojega je sve i počelo. Koncepcija retrospektive kreće suprotnim putem, pokušajem da se njegov opus prikaže kontinuitetom diskontinuiteta - uspostavljanjem redoslijeda iznenadnih mijena na tom skoro 70 godina dugom umjetničkom putu.

 

Ivan Kožarić rodio se u Petrinji 1921. u kojoj je proveo djetinjstvo do 1931. Potom se s obitelji seli u Zagreb. Kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943. godine, diplomirao je 1947. u klasi prof. Frana Kršinića i Vanje Radauša. Specijalku je završio 1949. kod prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine. Kao stipendist Fonda Moša Pijade boravi u Parizu 1959./1960. godine. Usprkos ponuđenoj mogućnosti da u Parizu ostvari europsku karijeru, vraća se u Zagreb te se pridružuje neoavangardnoj grupi Gorgona.  Izlagao je na stotinjak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Među važnijima su Venecijanski bijenale, 1976.; Bijenale u Sao Paolu, 1979.; Musée d'Art Moderne u Parizu, 2002.; Documenta u Kasselu, 2002.; Pariško trijenale 2012. Velika retrospektivna izložba priređena mu je u Haus der Kunst u Münchenu 2013 godine. Autor je brojnih javnih skulptura u Zagrebu, Sisku, Rijeci, Portorožu, Mariboru, Aranđelovcu, Bochumu i Issy les Moulineauxu pokraj Pariza. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1992. do 1996. godine. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997. godine, a u razdoblju od 1997. do 2011. godine obnaša dužnost voditelja Gliptoteke HAZU. Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih Nagrade grada Zagreba (1960.) i nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1997.). Kožarićeva djela nalaze se u brojnim privatnim i muzejskim zbirkama u zemlji i svijetu među kojima su MoMA u New Yorku, Musée d'Art Moderne de la Ville u Parizu i M HKA u Antwerpenu. Grad Zagreb 2007. godine u cijelosti je otkupio Kožarićev atelijer s više od 6.000 djela i ostalih predmeta te ga povjerio na trajno čuvanje Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb.

 

Uz odabir djela iz fundusa Atelijera Kožarić, u vlasništvu Grada Zagreba i zbirki MSU-a, djela na izložbi posuđena su iz Gliptoteke HAZU, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Laube – kuće za ljude i umjetnost,  Galerije umjetnina u Splitu, zbirke obitelji Kožarić, Kolekcije Marinko Sudac, Zbirke Biškupić te drugih privatnih zbirki.

Partner izložbe: Gliptoteka HAZU

Autori koncepcije i postava izložbe: Vladimir Čajkovac i Radmila Iva Janković

Kustosica izložbe: Radmila Iva Janković

Suradnici: Tihana Boban i Filip Turković-Krnjak (Gliptoteka HAZU)

Asistentica kustosice: Dora Peternel

Vizualni identitet izložbe: Tom Jura Kaćunić, Ivana Vučić (Hamper studio)

Edukativni program: Daniela Bilopavlović Bedenik, Renata Filčić, Ana Škegro

Konzervacija i restauracija: Ivana Drmić, Kristina Matković, Mirta Pavić i Alan Vlahov

Tehnička realizacija izložbe: Dalibor Cicvara, Davor Filipčić, Aleksandar Milošević, Ivan Tudek, Zdenko Zavalić, Filip Zima te Josip Halić i Dražen Sokolić (Gliptoteka HAZU)

Realizaciju izložbe omogućili su Grad Zagreb,  Ministarstvo kulture i medija RH i Turistička zajednica grada Zagreba.