Umjetnička organizacija Istovremeno u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti predstavlja prvi Extended festival koji otvara prostor izvedbama u trajanju realiziranim u različitim medijima, od suvremenog plesa, performansa, medijske umjetnosti, do umjetnosti zvuka, kazališta i različitih hibridnih formata. Naziv implicira prošireno trajanje, izlazak iz uobičajenih režima gledanja, stvaranja i izvedbe.
Suvremeno društvo funkcionira kroz brzu izmjenu informacija koje tek djelomično procesuiramo. Ubrzani način života donosi hiperizloženost podražajima koji su se u zadnjih dvadesetak godina multiplicirali, dok se, posljedično, sposobnost zadržavanja fokusa i pozornosti na određenom sadržaju drastično smanjila. Društvene mreže, marketinške i medijske objave vrebaju našu pozornost, čineći nas reaktivnim i pasivnim konzumentima sadržaja koji se izmjenjuju velikom brzinom što rezultira svojevrsnim opterećenjem i promjenom kognitivnih kapaciteta. Prenadraženost je elementarni problem suvremenog zapadnog, kapitalističkog društva. Kako bismo stvorili uvjete za odmak od takvih uvjeta života i rada, otvaramo prostor drugačijem promišljanju vremena, pozornosti, gledanja, izvođenja. To je prostor eksperimenta u kojemu propitujemo koliko možemo trajati zajedno, koliko nam je informacija potrebno i dovoljno da ostanemo u kontaktu s djelom, izvedbom ili nama samima. Umjetnicama i umjetnicima je to poziv na drugačije promišljanje vlastite prakse, propitivanje različitih smjerova proširenja – estetike, etike, medija, i identiteta.
10:00 – 12:00 otvorenje uz diskurzivni okvir, Gorgona
dr.sc. Renata Geld, Andrea Milat, te sudionici i organizatori festivala (Monika Błaszczak, Tomislav Čuveljak, Tin Dožić, Martin Hargreaves, Željka Klemenčić, Kajsa Wadhia, Moa Franzén, Tove Salmgren, Marina Petković – Liker, Ana Škegro, Tena Bošnjaković, Josipa Bubaš)
12:00 – 13:00 festivalsko druženje uz čašicu razgovora
13:00 – 19:00 Monika Błaszczak: Soliloquy 04.09.2026, MSU postav
19:00 – 22:00 Tin Dožić: Ravna linija, Gorgona
cijeli dan Tomislav Čuveljak: Moving, video instalacija, MSU postav, 2. kat
cijeli dan Željka Klemenčić: Beskonačni lonac, MSU plato
11:00 – 17:00 Martin Hargreaves: Perhaps I Have No Time I Have No Time Perhaps, Gorgona
16:00 – 19:00 Tender Motor: tender motor, Školica
19:00 – 23:00 Marina Petković-Liker: Let me hear you, Gorgona
cijeli dan Tomislav Čuveljak: Moving, video instalacija, MSU postav, 2. kat
cijeli dan Željka Klemenčić: Beskonačni lonac, MSU plato
10:00 – 20:00 Tena Bošnjaković: Tena & Tena, MSU predvorje
13:00 – 15:00 Josipa Bubaš: Prošireni jezik tijela, radionica, Školica
15:15 – 17:30 Josipa Bubaš: Prošireni jezik tijela, izvedba, MSU plato i predvorje
cijeli dan Tomislav Čuveljak: Moving, video instalacija, MSU postav, 2. kat
O RADOVIMA I IZVOĐAČI:CA:MA
DISKURZIVNI PROGRAM
Predstavljanje teme, umjetnika_ca i programa.
Renata Geld redovita je profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osnivačica i direktorica Centra za kognitivnu znanost te voditeljica prvog studija primijenjene kognitivne znanosti u Hrvatskoj i regiji. Školovala se u Zagrebu, Velikoj Britaniji i SAD-u, doktorirala je kognitivnu lingvistiku na Sveučilištu u Zagrebu, a dio doktorskog istraživanja provela je na Universidad Nacional Autónoma de México, Mexico City. Njezin znanstveni interes usmjeren je na kognitivnu lingvistiku, jezično i višemodalno konstruiranje značenja, 4E kogniciju te odnos čovjeka i stroja, kao i na primjenu kognitivne znanosti u učenju i poučavanju. Autorica je brojnih knjiga i znanstvenih radova, a pozvana predavanja i plenarna izlaganja održala je na sveučilištima i konferencijama diljem svijeta, uključujući SAD, Kinu, Bliski istok i dr. Nagrađena je Sveučilišnom nagradom za unapređenje međunarodne suradnje te Godišnjom nagradom za znanost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Andrea Milat magistrirala je lingvistiku i indologiju, a doktorski rad iz područja kognitivne neurolingvistike, s fokusom na odnos jezika, mišljenja i iskustva, možda nekada i u budućnosti, u mirovini i privede kraju. Novinarka je i istraživačica koja piše o znanosti, društvu, jeziku i kulturi. U svojim tekstovima za Novosti povremeno se bavila meditacijom, mindfulnessom i različitim tumačenjima iskustava buđenja. S filozofskim i religijskim tradicijama iz kojih dio tih pojmova potječe susrela se tijekom studija indologije. Zanima ju kako jezik, pažnja, tijelo i prethodno znanje sudjeluju u stvaranju i tumačenju značenja.
IZVEDBE
Monika Błaszczak, Soliloquy 04.09.2026
„Soliloquy“ je praksa pokreta i koreografski projekt koji istražuje sjene koje tijelo nosi u sebi. Funkcionira i kao praksa poučavana na radionicama i kao serija izvedbi. Svaka izvedba je drugačija, ali ukorijenjena u istoj praksi – nosi datum u svom naslovu te odgovara na specifično mjesto i prisutnosti utkane u njega. Za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu razvija se nova iteracija projekta kao duracijska izvedba. Plesačica daruje pokrete prisutnima i neprisutnima – ljudima i entitetima koji su je oblikovali, uključujući sela duhova u Karpatima, daleke pretke i okoliš koji je okružuje. Posjetitelji mogu ući i izaći u bilo kojem trenutku tijekom izvedbe.
Monika Błaszczak je poljsko-lemkovska plesačica i koreografkinja sa sjedištem u Berlinu. Njezini su radovi međunarodno predstavljani na mjestima kao što su Tate Modern, Victoria and Albert Museum, Barbican Centre, South London Gallery, The Place, Laban Theatre, Narodno kazalište plesa u Poznańu i Volksbühne – Grüner Salon. Godine 2025. osnovala je Monika's Dance World, berlinsku plesnu kompaniju s međunarodnim djelovanjem. Autorica je i Soliloquy – Hauntological Somatics, prakse pokreta i koreografskog istraživanja koja tijelo tretira kao mjesto pamćenja i portal promjene. Diplomirala je na NYU Tisch School of the Arts i Trinity Laban Conservatoire of Music and Dance u Londonu, obje na punim stipendijama. Dobitnica je nagrade Young Poland Scholarship i Trinity Laban Innovation Award. monikablaszczak.com
Tin Dožić, Ravna linija
„Ravna linija“ je produžena izvedba elektronske glazbe u drone formi. Oslanjajući se na tradiciju dugih glazbenih formi izvođača kao što su npr. Theatre of Eternal Music, Eliane Radigue i slični, „Ravna linija“ će oblikovati monotoni i meditativan zvuk. Za potrebe izvedbe autor koristi analogne elektroničke instrumente – analogne sintetizatore zvuka, ‘uradi sam’ modularni sintetizator zvuka i razne DIY uređaje. Ukupan zvuk izvedbe postavlja se od prve sekunde izvedbe i teče u nedogled.
Tin Dožić (Rijeka, 1989.) suvremeni je umjetnik mlađe generacije čija praksa nerijetko polazi od medija zvuka. Završio je studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu (2016.) i studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2016.), a bavi se terenskim snimanjem, radijem, eksperimentalnom glazbom i multimedijalnim instalacijama. U posljednje vrijeme njegova je praksa od primarno zvučnih radova odmakla prema multimediji, fokusirajući se na istraživanje medija.
Tomislav Čuveljak, Moving
„Moving“ je ambijentalna video-instalacija koja se sastoji od tri video rada postavljenih na pregradnim zidovima. Četvrti rad projicira se na pod. Prikazani video radovi meditativnog su karaktera i nastali su suradnjom Josipe Bubaš i Tomislava Čuveljaka na predstavama „Ponovno uranjanje", „Vrt" i „Prostori, prostranstva", a zajedno čine specifičnu vizualnu cjelinu objedinjenu temom kretanja.
Tomislav Čuveljak (1964.), fotograf i snimatelj iz Zagreba. Fotografije su mu objavljivane u različitim medijima, posebno u časopisu Nacional. Radio je na HRT-u kao tonski snimatelj i kao ratni snimatelj. Autor je nekoliko spotova (primjerice Legen, Dunja Knebl, Only Bass'n'Drum) te brojnih naslovnica knjiga za renomirane izdavačke kuće (primjerice Ivan Supek, Tena Štivičić, Josip Manolić, Rade Šerbeđija, itd.), uglavnom za Profil. Izlagao je samostalno, poput Kazalište i oko njega – digitalno i analogno, Galerija Događanja, Zagreb i Tvrđa, Osijek, 2003, Božja mašina – izvana (T. Gotovac), Muzej Mimara 2011, Objekti izgubljenog smisla KIC, 2022. i na grupnim izložbama, Dani sjećanja na Vladu Gotovca, KIC, 2013, Jedan grad, dva fotografa (s Damirom Kalogjerom), KIC, 2015. Autor je fotografija rada Tomislava Gotovca Foxy Mister koji se nalaze u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti. S Josipom Bubaš realizirao je nekoliko izvedbeno – vizualnih radova, u kojima je autor videa i glazbe. Magistrirao je na Akademiju dramskih umjetnosti, Odsjek snimanja.
Željka Klemenčić, Beskonačni lonac
„Beskonačni lonac“ zamišljen je kao cjelodnevno, dvodnevno kontinuirano kuhanje različitih jednostavnih namirnica u jednom velikom loncu. Tokom dana autorica prazni lonac – poslužuje gostima juhu i varivo – i stalno dodaje nove namirnice, pa se sadržaj stalno mijenja, a pritom ostaje u istom loncu. Autoricu zanima forma beskonačnog lonca iz nekoliko aspekata: kao istovremeni čin otpora fast foodu (kao simbolu potrošačkog društva) i otpora slow foodu (kao simbolu elitističkog konzumiranja); kao živa slika beskonačnog nevidljivog i društveno nepriznatog ženskog rada u obiteljima; te kao intimni čin dijeljenja hrane s nepoznatim ljudima, u kojoj hrana iz lonca predstavlja socijalno ljepilo i mogućnost za kulturološki melting pot.
Željka Klemenčić je novinarka i autorica s dugogodišnjim uredničkim iskustvom rada u vodećim hrvatskim medijima. Tijekom posljednjih petnaestak godina specijalizirala se za teme iz područja gastronomije kao važnog segmenta kulturnog identiteta. Bila je pokretačica i glavna urednica vodećeg hrvatskog gastro-magazina Dobra hrana u Nedjeljnom Jutarnjem (2010-2012). Nakon toga se osamostaljuje i pokreće vlastiti nezavisni i multimedijalni gastro-magazin na www.mrvica.hr. Mrvica je multimedijska platforma za promociju prirodne proizvodnje, afirmaciju najboljih lokalnih proizvoda i proizvođača, edukaciju kupaca i promicanje ideja održivog razvoja u segmentu domaćeg turizma i gastronomije. Željka je urednica, izdavač i autorica suvremene hrvatske kuharice „Mrvica svaki dan“ (2014). Bila je članica žirija emisije „3-2-1 kuhaj!“ tijekom devet sezona. Od 2019. vodi radionice i savjetovanja na temu zdrave prehrane djece i odraslih. Krajem 2019. izdala je kuharicu za mame s malom djecom pod naslovom „Sretno dijete koje jede sve“.
Martin Hargreaves, Perhaps I Have No Time I Have No Time Perhaps
Posuđujući inzistiranje Jacquesa Derridae na parazitizmu performativnosti te radeći s obećavajućim prijetnjama jezika Mladena Stilinovića, ovo predavanje propituje događaj performansa i temporalnost govornih činova. Bavit će se očekivanim kašnjenjima, neispunjenim obećanjima, neostvarenim zavođenjem, neuspjelom ozbiljnošću i neispunjenim zahtjevima.
Martin Hargreaves dramaturg je, pisac i izvođač čija istraživačka praksa kreće između dosade i histerije. Njegova primarna zanimanja obuhvaćaju noviju povijest suvremenog plesa, queer izvedbene umjetnosti i camp nesporazume. Godine 2003. doktorirao je s tezom naslovljenom „Performativnost, spektralnost, histerija“, a od 2003. do 2013. bio je urednik Dance Theatre Journala. Od 2005. do 2015. bio je voditelj programa MA „The Body in Performance“ na Trinity Laban. Nedavno je surađivao s Pablom Bronsteinom, Borisom Charmatzom, Joan Jonas, marikiscrycrycry, Nicolom Conibere i Yvonne Rainer. Član je Odbora za savjetovanje o umjetničkim istraživanjima Sveučilišta umjetnosti u Stockholmu i povjerenik Dance Art Foundationa te surađuje s kolektivom H2Dance kao savjetnik na programu festivala Fest en Fest.
Tender Motor, tender motor
Izvedbe Tender Motora polaze od koreovokalnosti kao ishodišta, gdje glas funkcionira kao primarni koreografski i izvedbeni materijal. Tender Motor koristi glas i kao alat i kao prostor za istraživanje roda i čovječnog – kako bi pronašao pukotine i rascjepe u politiziranim, socijaliziranim i ideologiziranim tijelima i glasovima. Kroz radikalno povjerenje u proces, jedno u drugo i u kolektivnu, afektivnu i promjenjivu silu koja definira tijelo, izvedbena se praksa isprepliće iznutra i izvana, neprestano nošena ekspanzivnim, mekim, pulsirajućim, ritmičkim, žudećim, radosnim, vibrirajućim i slušnim formama i zvukovima.
Tender Motor vandisciplinirani je izvedbeni trio čiji su članovi Kajsa Wadhia, Moa Franzén i Tove Salmgren čija suradnja od 2018. istražuje izvedbenu umjetnost i koreografiju na sjecištu zvuka, daha i pokreta. Grupa komponira, improvizira i stvara žive radove, kurirana događanja i publikacije temeljene na radikalno procesno orijentiranoj metodi. Od siječnja 2025. Tender Motor provodi dvogodišnji istraživački projekt Sonorous Dances and Reverberant Matters, podržan internim programom za umjetnička istraživanja Sveučilišta umjetnosti u Stockholmu.
Marina Petković-Liker, Let me hear you
Projekt „Let me hear you“ razvija se kao interdisciplinarna kazališna predstava koja istražuje prostore komunikacije izvan jezika i tematizira položaj migranata i stranih radnika u Zagrebu. Cilj je stvoriti inovativno umjetničko djelo koje otvara prostor za empatiju i dijalog, uključujući same migrante kao izvođače i suradnike.
Opis teme i izvedbe: “Osamljeni, izgubljeni, u pokušaju pronalaska sigurnog mjesta, boljeg posla, boljih životnih okolnosti, stranci koji nas okružuju, kojih se mnogi boje, koji ne računaju na našu nježnost, komunikaciju i otvoreno srce, u pokušaju da se pritaje, ne upadnu u oko, ne smetaju, a ipak žive ili prežive, u odnosima koje ne razumiju, u odnosima koje mi ne razumijemo, bez jezika, bez govora, bez dodira, bez kontakta. Tko smo mi dok se pitamo (ili ne pitamo) tko su oni. Koju priču nose?”
Predstava „Let me hear you“ istražuje prostore u kojima riječi nisu dovoljne – ili uopće nisu dostupne. Inspirirana svakodnevnim susretima s onima koji govore drugim jezicima, koji dolaze iz drugih svjetova, koji su ovdje, ali nisu viđeni – ova predstava postavlja pitanje: kako se razumjeti kad govorimo različitim jezicima? I možemo li se uopće čuti, ako se ne usudimo pogledati?
Kroz interdisciplinarni, tjelesni i istraživački proces rada, u dijalogu s izvođačima koji su i suradnici, predstava razvija kazališni jezik koji ne počiva na govoru, nego na prisutnosti, osjetilnosti i odnosu. Koristeći projekcije, zvuk, pokret i svjetlo, „Let me hear you“ stvara prostore slušanja i gledanja – tamo gdje inače šutimo i okrećemo glavu.
Vrijeme u ovoj predstavi nije narativno sredstvo, već alat za uspostavljanje odnosa – sa sobom, s drugim, s prostorom. U ritmu koji se ne boji tišine i trajanja, gledatelju se nudi mogućnost produbljenog opažanja. U tom usporenom vremenu otvara se prostor za pažnju, za pogled koji ne preskače, za slušanje koje ne traži odgovor, nego prisutnost.
Ovo je poziv na empatiju, susret i otvoreno srce – i umjetnički pokušaj da vidimo i čujemo one koji najčešće ostaju neprimijećeni.
Autorski tim:
Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Scenografkinje i kostimografkinje: Ana Paulić i Ivana Radić
Video projekcije: Nina Đurđević, Sindri Uču, Iva Ivan
Oblikovanje zvuka: Luka Gamulin i Branko Puceković
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Marina Petković-Liker je kazališna autorica, redateljica, fonetičarka i komparatistica književnosti. Bavi se umjetničkim i znanstvenim istraživanjima u području kazališta, ženskog principa unutar teorije i prakse, glasa i govora, izvedbene pedagogije. Izvanredna je profesorica na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti i vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na diplomskom studiju te na Poslijediplomskom stručnom studiju dramske pedagogije. Režirala je više od 30 predstava. Sudjelovala je na stručnim, znanstvenim i umjetničkim konferencijama, objavila nekoliko radova iz umjetničkog i znanstvenog područja. Vodi radionice iz područja glas i tijelo, govor, autorsko kazalište i specifična kazališna komunikacija s različitim grupama (umjetnici, amateri, nastavnici, studenti, djeca i mladi).
Josipa Bubaš, Prošireni jezik tijela
„Prošireni jezik tijela“ je višegodišnje istraživanje umjetnice, izvođačice i edukatorice Josipe Bubaš. Kroz prezentaciju projekta zainteresirani polaznici_ce imat će priliku steći uvid u metodologiju rada te proces i iskustva nastala tijekom samog istraživanja. Prezentacija je koncipirana u dva dijela:
1 / dvosatna radionica na kojoj polaznici_ce stječu uvid u metodologiju rada,
2 / prezentacija istraživanja u sklopu kojega uranjamo u procese izvođačica Ivane Ognjanovac, Ivane Pedljo, Mije Štark, Sindri Uču.
Projekt „Prošireni jezik tijela“ bavi se proširenom kognicijom, međuigrom osjeta, pokreta, asocijacija, imaginacije, misli i jezika. Zaranja u poveznice i pukotine između misli i osjeta, tijela i okoline. Praksa uključuje promatranje, otkrivanje i razigravanje nesvakodnevnih mogućnosti percepcije kroz specifični rad s pozornošću i jezikom.
Josipa Bubaš izvedbena je umjetnica u žanru performansa, povjesničarka umjetnosti i edukatorica. Članica je AICA-e, ULUPUH-a i UPUH-a. Diplomirala je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na Odsjeku za Interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru 2020. godine. Kao izvođačica i koautorica sudjelovala je u različitim izvedbenim projektima. Od 2012. godine bavi se autorskim radom te stvara izvedbene forme koje koriste vokabular fizičkog kazališta i suvremenog plesa. Izvela je niz performansa na festivalima te u galerijskim, muzejskim i javnim prostorima. Autorica je niza stručnih tekstova kao i intervjua sa suvremenim vizualnim i plesnim umjetnicima/ama. Radi u Centru za likovni odgoj Grada Zagreba kao viša stručna suradnica za programe i na Akademiji likovnih umjetnosti kao vanjska suradnica u zvanju više asistentice. Od 2025. godine na studiju je Nove izvedbene prakse na Stockholms konstnärliga högskola/Stockholm University of Arts. www.josipabubas.com
Tena Bošnjaković, Tena & Tena
„Tena & Tena“ je višegodišnji multimedijski umjetnički projekt koji istražuje identitet kroz igru s imenom Tena te istražuje odnos između osobe, proizvoda i mjesta koji nose isto ime. U središtu projekta nalazi se dramaturginja Tena Bošnjaković, okružena predmetima, tekstovima, brendovima i lokacijama koje s njom dijele ime: uljem, brašnom, grizom, oblatnama, higijenskim ulošcima, šampanjcem, književnim likovima i različitim geografskim mjestima. Duracijski performans dio je višegodišnjeg istraživanja kojim autorica otvara prostor za razgovor o Teni. Imenu kao osobnom obilježju, tržišnoj oznaci, društvenom znaku i materijalu za izvedbu. Projekt polazi od pitanja što se događa kada osobno ime postane naziv proizvoda te kako beskonačan niz predmeta s istim imenom utječe na doživljaj vlastitog identiteta.
Tena Bošnjaković je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autorica je triju kratkih dokumentarnih filmova: Kampanja, Ona koja se kupala na Bačvicama i Jules. Kao dramaturginja surađivala je na brojnim plesnim i izvedbenim projektima, a recentni autorski rad razvija kroz multimedijske autorske projekte. Među recentnim radovima je „Tijelo traume“, premijerno izveden 2025. u Pogonu. Iste godine nastaje i „Sve što nisam znala reći“, razvijen kroz rezidencijalni program Zagrebačkog plesnog centra. U 2026. kroz rezidenciju ZPC-a razvija multimedijalni projekt “JOUSKA”. Iste godine započinje višegodišnji autorsko-istraživački projekt “Tena & Tena”, usmjeren na dugotrajno istraživanje identiteta, tjelesnosti, autobiografskog materijala i izvedbenog trajanja. Uz autorski i dramaturški rad, iza nje je višegodišnje iskustvo u produkciji izvedbenih i interdisciplinarnih projekata, festivala i programa te radu na međunarodnim i europskim projektima. Produkcijsko iskustvo obuhvaća razvoj i koordinaciju projekata, suradnju s umjetnicima i partnerskim organizacijama, provedbu programa i organizaciju izvedbenih događanja. Vodi i scenarističke radionice, povezujući dramaturško i filmsko iskustvo s edukativnim radom.
Organizacija programa: UO Istovremeno (Josipa Bubaš), MSU Zagreb (Ana Škegro)
Produkcija: Tena Bošnjaković
Zahvale: Radiona, Fronesis
Program je ostvaren uz podršku Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH, Zaklade Kultura nova i Turističke zajednice Grada Zagreba.
