Izložba se otvara prvim obraćanjem Maskerona 11. 2. 2022. s početkom u 19 sati.

Drugo obraćanje na programu je 17. 2. 2022. s početkom u 19 sati.

Izložba se zatvara trećim obraćanjem koje je na programu 24. 2. 2022. s početkom u 19 sati.

„Kada me kustosica M. Munivrana pozvala da radim samostalnu izložbu inspiriranu opskurnom privatnom zbirkom Benka Horvata koja je na trajnom čuvanju u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, prihvatio sam poziv, a potom gotovo požalio.

Grafike, crteži i slike iz razdoblja renesanse, manirizma i baroka, antičke skulpture i drugi arheološki predmeti koje sam promatrao skrolajući kroz PDF datoteku ispunjenu stotinama minijaturnih reprodukcija naprosto mi se nisu činili pretjerano inspirativnima.

Ipak, listajući tiskani katalog arheološkog dijela zbirke, za oko mi je zapeo predmet inventarskog broja 399 – tzv. maskeron, koji autorica kataloga R. Koščević opisuje kao 'dosta rijetki primjerak imaginativne rimskodobne kompozicije s antropomorfnom maskom uklopljenom u stiliziranu floralnu formu'. Riječ je o vodorigi od mliječno bijelog mramora sa 'zdenca ili fontane' iz Sirakuze na Siciliji, datiranoj u približno 2. stoljeće. Ima izgled 'maske kombinirane s formom debla', odnosno, stiliziranoga grotesknog ljudskog lica široko razjapljenih usta – okruglog otvora iz kojeg je bila izbacivana voda u mlazovima. Promatrajući ta otvorena usta s fotografije, intuitivno mi je postalo jasno da ona možda žele progovoriti nakon što su stoljećima bila začepljena vodom. Na ovo me razmišljanje potaknula epizoda 'Aleksandrijska biblioteka' Bonellijeva stripa Martin Mystère, u kojoj antagonist Muley Xeque – koristeći se čudotvornim moćima borgesovske 'Knjige zapovijedi' – iritantnim protivnicima začepi usta tako da učini da iz njih poteče mlaz vode (dok se ne udave). Nije li moguće da je i Maskeron bio žrtva slične drevne kletve?“

Niko Mihaljević, siječanj 2022.

Razmišljajući o novom ciklusu izložbe koja proizlazi iz koncepta aktualizacije i predstavljanja radova iz jedne za Muzej suvremene umjetnosti netipične zbirke, Zbirke Benka Horvata, instinktivno se nametnula ideja za suradnjom s umjetnikom Nikom Mihaljevićem. Formalno obrazovani grafički dizajner, u svojem je radu prepoznatljiv po mapiranju vlastitih iskustava koje prezentira različitim konceptima i medijima. U svojim recentnim umjetničkim istraživanjima usmjeren je na pseudoznanstvenu metodologiju u kontekstu popularne kulture. Široj publici poznat je po interpretaciji muzejskih kolekcija kroz koncept i rad Muzej kristalne lubanje kojim na vrlo zanimljiv način razrađuje metodološki koncept muzeja kroz formalnu, sadržajnu i konceptualnu razinu. Navedeno uključuje tradicionalni način prezentiranja artefakata, ali kroz prezentiranje predmeta popularne kulture kao muzejskih eksponata pridajući im pritom određenu vrijednost svojstvenu predmetu pohranjenom unutar muzejske zbirke. Navedenim procesima proučava kako su mitološki narativi o kristalnoj lubanji prisutni u digitalnoj i popularnoj kulturi te kako taj fenomen prevesti u muzejsku praksu. Niko Mihaljević Muzej je realizirao kao doživljajno iskustvo kojim potiče proizvodnju novih značenja kroz razna društvena i znanstvena tumačenja koja su se okupljala oko središnjeg artefakta, tj. kristalne lubanje. Ostajući u temi interpretacije muzejskih zbirki raznovrsnog sadržaja, Niko Mihaljević se na izložbi, koja je bila definirana Zbirkom Benka Horvata, podužeg naslova Maskeron govori (o kamenu neidentificirane vrste, o spiralno izvijenoj zmiji, o plitkoj zdjelici s poklopcom, o debeloj zelenoj patini prigušenog sjaja—) odlučio na odabir rada koji spada u arheološki dio zbirke, a predstavlja Maskeron, mramorni duboki reljef  ljudskog lica  široko otvorenih usta – odnosno okruglim otvorom koji je imao funkciju izbacivanja vode na fontani. Odabirom navedenoga muzejskog artefakta umjetnik se stavio u poziciju prenositelja poruke davno ušutkanog lika s fontane, kojem omogućuje da ga se čuje kroz izvedbu „deskripcija koje kao da su proizašle iz nekakva kataloškog zapisa, ali koje iznosi kroz suptilne ritmičke repeticije i melodične aliteracije, asocirajući na modernističke tendencije u literaturi“.

Pridajući izvedbenu ulogu mramornoj skulpturi, s naglaskom na konceptualnu zvučnu kompoziciju i tekst, Niko Mihaljević poigrava se simbolima i asocijacijama u interpretaciji arheologije nasljeđa i njezine interpretacije u sadašnjosti. Ovom izložbom Mihaljević nastavlja s ozbiljnim propitivanjem raznih društvenih diskurzivnih elemenata, ali i propitivanjem prezentacijske uloge muzejskih institucija i njihovih zbirki u okvirima suvremenog društva opterećenog različitim društvenim i korektivnim ulogama u digitalnoj i pop-kulturi. Kroz studiozno razmatranje različitih diskurzivnih elemenata, Mihaljević na prepoznatljiv autentičan način koji se odlikuje lakoćom i zaigranošću konceptualne prezentacije nudi različite mogućnosti narativa i izaziva na razmišljanje.

Ciklus izložbi U dijalogu Zbirka Benko Horvat zamišljen je da koncepcijski povezuje suvremene autore s kolekcijom starih, raznovrsnih radova iz Zbirke Benka Horvata. Riječ je o jednom od rijetkih primjera integralno sačuvane privatne zbirke formirane između dvaju svjetskih ratova. Zbirka sadrži više od sedamsto predmeta koje je sabrao Benko Horvat (1873. – 1955.), pravnik i financijski službenik po zvanju, a numizmatičar, arheolog, povjesničar umjetnosti i strastveni sakupljač po životnom odabiru.

Zbirka Benka Horvata na skrbi je Muzeja suvremene umjetnosti od 1955. godine, unutar kojeg je pohranjena u muzejskim čuvaonicama i zatvorena za javnost.

Martina Munivrana, siječanj 2022.

Niko Mihaljević (Split, 1985.) je umjetnik i grafički dizajner. Magistrirao je na Werkplaats Typografie (ArtEZ Institute of the Arts) u Arnhemu, Nizozemskoj. Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2016. (Young Visual Artists Awards) za najboljeg mladog hrvatskog umjetnika. Njegovi recentni projekti uključuju permutacijsku kompoziciju “on Water Smoke the” (2020.) trajanja 130 godina, osnivanje Muzeja kristalne lubanje (2019.), avangardni karaoke performans “Need Your Love So Bad” (2017.) te “Circumnavigare necesse est, vivere non est necesse” (2016.), filozofski dijalog koji dokazuje da je otok Prvić kopno sa svih strana okruženo morem. U području vizualnih komunikacija proučava i dokumentira vernakularni amaterski grafički dizajn i tipografiju (“Veliki izbor talijanskih hlača: Zagrebački A4 dizajn ulice”, 2016.). Komponira ezoterične recitale za sintesajzer kao Soft Temple II. Radi kao samostalni grafički dizajner te kao docent na odjelu Medijskog dizajna na Sveučilištu Sjever.