Utorak, 29. 4. 2025. od 17 do 19 sati
MSU, prostor Okidača, 2.kat i Black Box, 1. kat
Sudjeluju: Jusuf Hadžifejzović, Živa Kraus, Zvonko Maković, Dalibor Martinis, Goran Petercol
Razgovor vode i moderiraju: Branka Benčić, Jasna Jakšić, Ivana Kancir, Irena Lagator Pejović, Natalija Vujošević
Motovunski likovni susreti, organizirani kao međunarodni susreti vizualnih umjetnika, višegodišnja su tematska manifestacija koja se između 1972. i 1984. godine održavala u Motovunu, u Istri. Od 1976. u organizaciju Motovunskih likovnih susreta uključuje se i tadašnja Galerija, a danas Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Motovunski susreti otvorili su nove mogućnosti suradnje talijanskih i jugoslavenskih umjetnika, potaknuli internacionalizaciju umjetničkog prostora, interes za recentna zbivanja u umjetnosti i suvremene umjetničke prakse. Iz sagledavanja društvenog okvira i konteksta kulturnih i nacionalnih politika, prepoznaje se konstelacija nekoliko elemenata: prisutnost Komisije za revitalizaciju Motovuna i njezina uloga u oživljavanju napuštenog mjesta, zatim funkcija susreta kao kulturnog i društvenog preduvjeta za stvaranje resursa, odnosno građe za osnivanje fundusa motovunske galerije, dok procese kulturne suradnje Italije i SFRJ možemo sagledati i kao odjeke unaprjeđenja odnosa dviju država nakon završetka Drugog svjetskog rata, a ulogu umjetnosti i oblika kulturne diplomacije kao alata „meke moći”, stvaranja međunarodnih veza, te kao doprinos za razumijevanje dometa i mogućnosti suvremenih umjetničkih praksi, a sve to u sjeni Osimskih sporazuma iz 1975. godine. U tom smislu i tema „identiteta” , koja je obilježila susret iz 1976. godine, može zauzimati značajno mjesto.
Identitet je bio i jedna od tematskih okosnica prvog Cetinjskog bijenala, osnovanog nedugo nakon posljednjih Motovunskih susreta. Proizašlo iz velikih očekivanja prijelomne 1989. godine, Bijenale se razvijalo u okviru lokalnih i globalnih okolnosti koje su mu oblikovale putanje i poruke. Dokumenti, vizualni materijali, medijske refleksije i arhivska građa otvaraju pitanje odnosa između suvremene umjetnosti i historijskih prekretnica, od prvog izdanja, otvorenog 7. lipnja 1991., neposredno prije raspada Jugoslavije, do petog Bijenala, smještenog unutar koncepta „Balkanske trilogije”. Cetinjska su bijenala, u svojoj turbolentnoj povijesti tijekom četrnaest godina djelovanja okupila oko 700 umjetnika, kustosa i kulturnih radnika. Građa je nakon posljednjeg izdanja 2004. ostala je neobrađena, bez sustavne povijesti djelovanja. Premda je često prizivano obnavljanje, Bijenale se postupno brisalo iz društvenog pamćenja. Iza obje manifestacije, koje su, svaka u svom vremenu i kontekstu, bile čvorišta lokalnih, regionalnih ali i međunarodnih utjecaja, ostale su vrijedne muzejske zbirke, dragocjena arhivska građa ali i živa sjećanja nekih od još uvijek aktivnih protagonista i sudionika.
Program se realizira uz podršku Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH.
