Dvostruki program uz izvedbu Ichira Kataoke, benshija – pripovjedača za nijeme filmove i glazbenu pratnju pijanistice Makije Matsumure

Dvadesete FILMSKE MUTACIJE: FESTIVAL NEVIDLJIVOG FILMA pozivaju na dvostruki program U POHVALU BENSHIJA za preozvučavanja japanskog filma atrakcija u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 12. listopada 2026. u 20 sati, posvećen stogodišnjici manifestnog i jedinog filma povijesne japanske avangarde STRANICA LUDILA  (KURUTTA ICHIPEIJI) koju je Teinosuke Kinugasa režirao 1926. s umjetničkim kolektivom Novih percepcionista / Novih senzacionalista.

Filmsku atrakciju STRANICA LUDILA i uvodni kratki film HEROJ JIRAIYA pionira filma fantastike i trik-filma Shoza Makina prikazujemo u izvornoj japanskoj scensko-filmskoj formi s benshijem Ichirom Kataokom i pijanisticom Makijom Matsumurom. Naš dugogodišnji umjetnički suradnik Ichiro Kataoka u proteklih je dvadeset godina izveo desetak svojih benshi scenarija na našim programima za kultne filmove japanske kinematografije, a glazbu za ovaj program komponira i izvodi njegova stalna umjetnička suradnica, pijanistica Makia Matsumura.

Benshi ili katsuben su filmski pjesnici iz mraka, izvođači koji uživo tijekom projekcije filma govore svoj izvedbeni script koji čine dijalozi, filmski natpisi, poetski komentari. Njihova umjetnost uključuje pisanje izvedbenog scenarija prema izvornim predlošcima povijesnih benshija i izvedbu za novu formu koja povezuje elemente književne, vizualne, kazališne i vokalne tradicije. Film s benshijem jedna je ranih višemedijskih formi ili heterogenih miješanih medija koji su se razvijale u Japanu početkom filmskog stoljeća. 

Ichiro Kataoka diplomirao je na Kazališnom odsjeku Fakulteta za umjetnost Sveučilišta Nihon, s posebnim zanimanjem za glumu i koreografiju scenskih izvedbi, a 2020. je objavio knjigu o povijesti umjetnosti benshija. Jedan je od najuglednijih suvremenih benshi izvođača širokog raspona žanrova i stilova. Njegov repertoar za više od 400 naslova obuhvaća povijesne, suvremene i strane filmove, a autorski i izvedbeni stil povezuje povijesne tehnike filmske naracije i glume te suvremene prakse izvedbene umjetnosti sa zvučnim eksperimentima. Njegova benshi umjetnost omogućuje gledateljima ponovno ozvučavanje specifične povijesne multimedijalne prakse koja se u Japanu razvijala usporedno s različitim filmskim žanrovima i sve do sredine 1930-ih bila dijelom filmskog iskustva.

Makia Matsumura japanska je skladateljica, pijanistica i izvođačica glazbene pratnje uz nijeme filmove, česta suradnica benshija Ichira Kataoke. Rođena je u Tokiju, diplomirala je skladanje na Tokyo University of the Arts, a magistrirala na Juilliard School u New Yorku. S nijemim se filmom počela intenzivnije baviti 2003., kada je otkrila mogućnosti improvizirane klavirske pratnje. Godine 2007. sudjelovala je na prestižnom Pordenone Silent Film Festival Masterclassu, nakon čega je razvila međunarodnu karijeru pijanistice za nijeme filmove. Nastupala je u institucijama kao što su MoMA, Lincoln Center, Smithsonian i American Film Institute, kao i na festivalima u Europi i Japanu.

Program i U POHVALU BENSHIJA započeo je u 5. listopada 2026. kinu Kinoteka jednim od rijetkih sačuvanih filmova Kenjija Mizoguchija iz nijemog razdoblja Bijela nit vodopada (Taki no shiraito) iz 1933. uz izvedbu benshija Ichira Kataoke i pijanistice Makine Matsumure. Također, Ichiro Kataoka i Tanja Vrvilo održali su izvedbeno predavanje o umjetnosti benshija 10. listopada 2026. u 13:30 na manifestaciji Dan Japana koju je Veleposlanstvo Japana u Hrvatskoj organiziralo u Hotelu Sheraton u Zagrebu, uz 13-minutni film Krvoproliće u Takatanobabi (Chikemuri Takata no baba / Blood-Splattered Takatanobaba), Daisukea Itoa iz 1928.

Program se odvija u partnerstvu s Kinom Kinoteka i Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, Veleposlanstvom Japana Republike Hrvatske, uz podršku i suradnju Japanske fondacije u Budimpešti te japanskih filmskih organizacija i institucija Yanai Initiative i Sveučilište Waseda, National Film Archive of Japan, Matsuda Film Productions koji organiziraju programe umjetnosti benshija u Maison de la culture du Japon u Parizu i Festivalu nijemog filma u Pordenoneu – Le Giornate del Cinema Muto.

Prikazivanje filmova su omogućili The National Film Archive in Japan i Matsuda Film Productions u suradnji s Le Giornate del Cinema Muto. Izvedbeni tekst benshija Ichira Kataoke preveli su Petra Jaklin i Marko Godeč.

Ovim programom najavljujemo 20. izdanje festivala o politikama filmskog kustostva FILMSKE MUTACIJE: FESTIVAL NEVIDLJIVOG FILMA pod naslovom FANTOM EKLIPSE za međunarodnu rizomatsku Odiseju crnog svjetonazora, kako je Ante Peterlić naslovio déjà-vu film noira. U pohvalu sjene, filmski kaosmos preuzima totalitet eklipse kao trop ustrajne inverzije hladnoće i usijanja medija prema recentnim istraživanjima liminalnih zona penumbre i pomrčine pokretnih slika. Program otvaramo 19. studenoga 2026. u kinu Kinoteka s Albertom Serrom i njegovim novim filmom u izvedbi Ingrid Caven Šesnaest trenutaka moga života (Seize moments de ma vie).

Filmske mutacije: festival nevidljivog filma su filmološki projekt o politikama filmskog kustostva i promišljanje modusa prijenosa filmskog dispozitiva u digitalnom dobu, koji je pokrenula 2007. godine u Zagrebu izvedbena umjetnica i filmologinja Tanja Vrvilo.

Dio programa Filmskih mutacija odvija se u sklopu programske aktivnosti Filmski festival – mjesto za sve koju provodi Hrvatski savez slijepih u okviru Javnog poziva za predlaganje programa koji omogućuju pristup i dostupnost kulturnih sadržaja za osobe s invaliditetom i djecu i mlade s teškoćama u razvoju u Republici Hrvatskoj u 2026. godini.

Produkcija i podrška: Umjetnička organizacija Film-protufilm, Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb – Ured za kulturu i civilno društvo, Zaklada Kultura nova, Veleposlanstvo Japana u RH, The Japan Foundation – Budapest, Yanai Initiative, Waseda University.

Program traje 2 sata i ulaz je slobodan.

_________________________________________________

HEROJ JIRAIYA | GOKETSU JIRAIYA 豪傑児雷也 | JIRAIYA THE HERO
Shozo Makino
1921., c/b, nijemi, 21 min
Redatelj: Shozo Makino
Snimatelj: Minoru Miki
Glume: Matsunosuke Onoe (Jiraiya | Ogata Shuma), Shoen Kataoka (Takasago Yuminosuke), Suminojo Ichikawa (Orochimaru); Kijaku Otani (Tsukikage Gunryo Miyukinosuke); Chosei Kataoka (Tsunade-hime).
Produkcija: Nikkatsu Taishogun Studio
Benshi: Ichiro Kataoka
Pijanistica: Makia Matsumura

Dječak Shuma, koji će postati legendarni ninja Jiraiya, ostao je bez roditelja nakon ratnih stradanja u Sarashini, pokrajini Shinano. Već tada je ulovio monstruma groma Raiju, pa ga zovu Jiraiya: dijete koje je uhvatilo grom. Nakon ubojstva njegova oca Ogate Hirozumija, Shuma kreće na fantastično putovanje kako bi ga osvetio. Besmrtni pustinjak Senso Dojin daruje mu čarobnu tehniku žabe koja mu omogućuje da postane heroj Jiraiya. U montaži atrakcija, vodenih čuda, metamorfoza i nestanaka, Jiraiya savladava neprijatelje uz pomoć djevojke Tsunade koja posjeduje magiju puža i suočava se sa suparnikom Orochimaruom koji se magično preobražava u zmiju.

Jedan od ranih japanskih ninjutsu filmova fantastike “oca japanskog filma” Shoza Makine s najpopularnijim glumcem nijemog razdoblja Matsunosukeom Onoeom unosi obrasce elemenata kabuki izvedbe, popularne kulture i otkrića filmskih trikova. Makino je pionir trik-filma tokusatsu, japanski Méliès, a s Matsunosukeom Onoem je od 1909. do 1926. snimio više od 1000 filmova, najčešće od jedne role. Dvostruka ekspozicija, zaustavljena kamera, životinjska čudovišta i koreografirani pokret pretvaraju tradicionalni repertoar preobrazbe u spektakl filmske domišljatosti. Priča o Jiraiyi pripada dugoj tradiciji japanske fantastične književnosti s poznatim imaginarnim bestijarijem u kome su životinjske preobrazbe nositelji nadnaravnih moći i posrednici između ljudskog i neljudskog svijeta. Središnji motiv transformacije razvija se oko trostrukog odnosa žabe-zmije-puža, cikličke nadmoći bez pobjednika sansukumi. Zasnovan je na Pripovijesti o Jiraiyinoj odvažnosti iz 19. stoljeća te odnosu koji persofinificiraju tri lika: Jiraiya za magiju žabe, Tsunade za magiju puža i Orochimaru za magiju zmije. Makino uprizoruje filmsko dvojstvo preobrazbe, lik Jiraiye i njegovi životinjski suigrači mijenjaju svoj oblik i stanje, a film otkriva vlastitu magiju metisa. Kompanija Nikkatsu navodi izvornu duljinu filma od 65 minuta, a sačuvanu filmsku atrakciju u trajanju od 21 minute dodatno preobražava i preozvučava interpretacija japanskog filmskog pripovjedača benshija Ichire Kataoke. (Tanja Vrvilo)

STRANICA LUDILA | KURUTTA ICHIPEIJI  狂った一頁 | A PAGE OF MADNESS
Teinosuke Kinugasa
1926., c/b | b/w, nijemi | silent, 78 min
Redatelj:  Teinosuke Kinugasa
Pripovijest: Yasunari Kawabata
Scenaristi: Yasunari Kawabata, Teinosuke Kinugasa, Minoru Inuzaka, Bankô Sawada
Snimatelj: Kohei Sugiyama
Glume: Masao Inoue (domar), Yoshie Nakagawa (supruga), Ayako Iijima (kći), Eiko Minami (plesačica), Misao Seki (liječnik)
Produkcija: Kinugasa Eiga Renmei, Shochiku Shimokama
Benshi: Ichiro Kataoka
Pijanistica: Makia Matsumura

Bivši mornar radi kao domar u utočištu za mentalno oboljele kako bi bio u blizini svoje supruge, koja je pokušala utopiti njihovu bebu i spriječiti vjenčanje kćeri. U posjet mu dolazi kći, koja se upravo zaručila. Domar na festivalu kupuje srećku i osvaja prvu nagradu – ormar koji nosi na leđima kao vjenčani dar, ali i dodatnu nagradu, haljinu koju daruje plesačici u utočištu. Njegov posljednji smijeh otkriva da je srećka bila samo san.

24. rujna 1926. u Tokiju premijerno je prikazana Stranica ludila, trideset i peti film Teinosuke Kinugase, negdašnjeg specijaliste za ženske uloge u shinpa melodramama, takozvanog onnagate ili oyame. Manifestni film japanske povijesne avangarde povezan je s estetikom književne škole Novih percepcija shinkankaku-ha, koja je istraživala figure prikaza osjetilnih iskustva, a po scenariju vodećeg pisca pokreta Yasunarija Kawabate. Pravi film kolektiva, sniman je nezavisnoj Kinugasinoj produkciji s pedesetak entuzijastičnih suradnika koji su spavali na setu i radili bez honorara, među njima i ugledni glumac Masao Inoue. Ovom čistom filmu bez međunaslova, podršku je pružio svojom izvedbom i slavni benshi Musei Tokugawa.  Film je sniman je u Shochiku studiju Shimokama sa samo osam reflektora, a za dodatno svjetlo zidove su obojali srebrnom bojom. Jedina sačuvana verzija filma dodatno je naglasila strukturu uronjenu u slike snova i zamišljaja, koja se većim dijelom odvija u svijesti i percepciji domara okruženog simptomima i motrištima ludila. Naime, Kinugasa je 1971. premontirao, kako se dotad mislilo, izgubljeni film koji je nakon više od četiri desetljeća pronašao u svom spremištu i skratio ga za 500 metara. Četiri sačuvana Kawabatina teksta i dio benshi naracije, otkrivaju tendencije čistog filma bez međunaslova, ali i izbačene scene. Film je eminentno montažni s više od 800 kadrova, neuobičajenom brojkom za onodobni japanski filmski stil, u duhu europske filmske avangarde. Kinugasinim riječima, “Priča je bila manje bitna od tehničkog istraživanja. Iskoristio sam gotovo sve tehnike avangarde.” Upućujući na političku alegoriju, u autobiografiji je naveo da je povod filmu bio Car Taisho, Yoshihito. (Tanja Vrvilo)