IV. Velika enigma svijeta

 

IV. Velika enigma svijeta

Kada je švicarski kritičar i kustos Harald Szeemann 1972. godine na kasselskoj izložbi Documenta 5 uveo termin individualne mitologije, bilo je teško pretpostaviti kako će taj oksimoron postati jedan od najutjecajnijih pojmova u umjetnosti proteklih desetljeća.

 

Njime je Szeemann imenovao umjetničku praksu u kojoj su teme, oblici ponašanja i postupci koje umjetnici prakticiraju izraz veoma privatnog, opsesivnog i ponekad fragilnog svijeta umjetnika u otuđenom postindustrijskom, masmedijskom društvu. Govor umjetnika u prvom licu, moguće je promatrati i kao kritiku konceptualičkih teorija i praksi koje su umjetnički jezik, nakon tzv. smrti autora, pretvorile u ogoljeli, otuđeni, hladni, birokratizirani govor.

Individualne mitologije u prvi plan postavljaju subjektivni jezik autora, njegovu visoku individualnost i slobodu, neuklopljenost u postojeće društvo, često puta i istinsko otpadništvo. Termin indivudualne mitologije upućuje na činjenicu da se mitologije dvadesetog stoljeća više ne temelje na vjerovanju cijele zajednice, nego izražavaju opsjednutosti pojedinca. Upravo je ta opsesivnost, posvećenost određenoj ideji i jasno nastojanje da svoju viziju izrazi kroz umjetnički čin, pridonijela kreiranju nekih od najzačudnijih umjetničkih djela današnjice, od kojih se neka nalaze i u Zbirkama MSU-a. Zapanjeni pred velikom enigmom svijeta ovi umjetnici stvaraju djela i opuse zasnovane na složenom sustavu simbola, koji prije svega odgovaraju visoko profiliranoj osobnoj logici, tvoreći novu enigmu za čije je dešifriranje potrebno poznavati širi kontekst u kojem je djelo nastalo. Često puta i sami umjetnici ostavljaju svojevrstan ključ za interpretaciju (ili dodatnu mistifikaciju) u svojim teorijskim tekstovima, proglasima, manifestima.

Moguće je govoriti i o marginalnoj poziciji umjetnika u odnosu na društvo i njegova očekivanja - ali i na dominantne umjetničke paradigme - stoga ovoj cjelini pripadaju i djela tzv. marginalaca ili autsajdera. Važno je pritom spomenuti da su tu marginalnu, a često puta i otpadničku poziciju, odabrali ili svjesno stvarali sami umjetnici (Vladimir Dodig Trokut,Oleg Kulik, Antun Motika, Stjepan Bukovina...).