Pojam amputacije, koji autorica u svom umjetničkom radu razvija od 2020. godine, u ovom ciklusu dobiva novo značenje. Osim fizičke i prostorne dimenzije gubitka, obuhvaća i prekid osobnih, obiteljskih i kulturnih kontinuiteta. Uništenjem njezina doma tijekom rata u Gazi izgubljen je i njezin dotadašnji umjetnički opus, čime pitanje memorije, osobnog arhiva i kontinuiteta umjetničkog rada postaje jedno od središnjih polazišta ovoga ciklusa.
Izložba okuplja grafike izvedene tehnikom suhe igle, dok videoprojekcija povezuje pojedinačne listove u jedinstvenu cjelinu. Polazeći od fotografija koje joj je obitelj slala tijekom prisilnog raseljavanja u Gazi, umjetnica ih ne prenosi dokumentarno, nego ih prevodi u grafički jezik tragova, fragmenata i praznina. Proces urezivanja matrice pritom postaje više od tehničkog postupka: urez, trag i otisak postaju elementi kojima umjetnica istražuje ono što preostaje nakon gubitka, dok grafički proces omogućuje da se iskustvo prevede u materijalni trag. Fragmentarni prizori, snažni kontrasti crnog i bijelog te ritam ponavljanja ne rekonstruiraju događaje, nego stvaraju prostor u kojem se posljedice rata očituju u prekidima, prazninama i odsutnosti.
Majdal Nateel (1987.) palestinska je vizualna umjetnica i istraživačica odrasla u Gazi, a danas živi i radi u Švedskoj. Diplomirala je na Sveučilištu Al-Aqsa u Gazi te je suosnivačica umjetničkog kolektiva Dahaleez. Njezina umjetnička praksa istražuje odnose između tijela, prostora i kolektivne memorije u kontekstu rata i prisilnih migracija. Izlagala je u Palestini, Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji i Švicarskoj te sudjelovala na brojnim međunarodnim rezidencijama i izložbama.
Kustosica: Kristina Bonjeković Stojković
Izložba je ostvarena u okviru programa Museum of Solidarity, dijela međunarodnog projekta Museum of the Commons mreže L'Internationale, kojim se pruža podrška palestinskim umjetnicama i umjetnicima čiji su rad i djelovanje pogođeni ratom i raseljavanjem.
______________________________
Majdal Nateel
Proučavanje praznine amputacije, 2025.
Ovaj rad proizlazi iz mog osobnog iskustva od listopada 2023. do 2025. godine. Iako sam pod naslovom Proučavanje praznine amputacije prethodno producirala svoj rad u Gazi u razdoblju od Velikog marša povratka pa do 2021., u kojem sam povukla paralele između fizičkih i geografskih dimenzija amputacija koje proizvodi vojni aparat, ovdje pokušavam ispitati druge dimenzije amputacije, one koje djeluju na emocionalnoj i moralnoj ravni.
Amputacija je nakon 2023. dobila novi oblik. Dok sam pratila nasilno raseljavanje svoje obitelji u Gazi i patila zbog gubitka doma, a zatim i članova obitelji koje je ubila izraelska vojska, moja prva zbirka, Proučavanje praznine amputacije, nestala je ispod ruševina naše kuće. Ovaj je gubitak predstavljao novu dimenziju amputacije, a fokus projekta pomakao se s istraživanja praznine unutar amputiranog tijela i amputirane geografije na još nešto što je odsječeno: osobni umjetnički arhiv i sjećanje.
Ovaj je rad osobni dokument izveden tehnikom suhe igle. U činu urezivanja u različite površine otkrila sam utjelovljenje kontinuiranih prizora egzistencijalnog izbrisa; istraživanje urezanog traga putem grafičkih tehnika predstavlja pak materijalno praćenje traga amputiranoga – svjestan čin ustrajavanja na tragu suprotstavljen neprestanoj cirkulaciji i nestajanju digitalnih slika.
Primarni izvor za ovaj rad čini ono što je ostalo „izvan dosega medijskog izvještavanja”: slike koje mi je obitelj slala za vrijeme njihova prisilnog raseljavanja, a koje su dokumentirale njihovo opetovano preživljavanje smrtonosnih zračnih udara. Iako je prenesen tek djelić onoga što je zaista proživljeno – i onoga što stanovnici Gaze iz dana u dan trpe kroz godine neprekinutog nasilja – već sam proces preživljavanja i ustrajavanja predstavlja neku vrstu amputacije i eksplicitnog izopćenja iz punine življenog ljudskog iskustva.
Ono što se danas vidi i ono što ostaje neviđeno tek je trag kontinuiranog čina apstrakcije, marginalizacije i amputacije. U tome leži opasnost sadašnjeg trenutka: pogled – u najužem smislu pojma – zaklanja sve što izlazi iz kadra. Konceptualna polarnost između crnog i bijelog tako funkcionira kao dvojna reprezentacija dijalektike prisutnosti i odsutnosti, uprizorujući izbor između praćenja traga i dopuštanja njegova namjernog izostavljanja.
Naposljetku, ovaj je rad poziv da se pažnja usmjeri na odsutni detalj i na skrivenu prisutnost – na bol koju trenuci ne mogu izbrisati, na trag onoga što je bilo, a čega više nema. Poziv na istraživanje onoga što je odsječeno iz kadra.
