Kolektiv Žene ženama: Zemlja pamti, pamtiš li ti?

 

Kolektiv Žene ženama: Zemlja pamti, pamtiš li ti?

28.03.2024 - 02.07.2024 / MSU, 1. kat

Obavijest posjetiteljima:
Kolektiv Žene ženama i MSU priključuju se Štrajku za Gazu! zamračivanjem izložbe Zemlja pamti, pamtiš li i ti? u razdoblju od 25. lipnja do 2. srpnja.

 

التراب يتذكر . وانت ؟

خاک به یاد می آورد.  آیا تو؟

Zemlja pamti, pamtiš li ti? projekt je iz ciklusa Okidača kojim predstavljamo rad, komemorativnu akciju kolektiva Žene ženama. Projekt je potaknut radom Promatrači Ivane Popović iz Zbirki MSU-a, a koji se sastoji od velikog broja glinenih, ljudskih glavica različitih formi no koje sadrže jednu koherentnu značajku - izražene oči.

Tri su, jednako važne, ishodišne točke projekta: glina u koju su upisane forme Ivane Popović, lokacije diljem Hrvatske gdje su članice kolektiva Žene ženama vadile divlju glinu koju će potom oblikovati, te fenomen promatranja. Uzimajući glinu kao metaforu zemlje, svojevrsni „arhiv sjećanja“ i narativnog posrednika, članice kolektiva pripovijedaju priču o ljudima u pokretu, priču prekograničnih hodača, njihovih suputnika i promatrača duž balkanskog puta.

Balkanski put je svojevremeno bio trgovački i putni koridor preko jugoistočne Europe. Međutim, tijekom recentnih ratnih sukoba i kriza postao je učestao put za ljude koji bježe iz ratnih zona, uglavnom iz Afrike i Azije. Ljudi u pokretu suočavaju se s brojnim opasnostima. Pred njima su pogibeljni prelasci mora i teški kopneni putevi na kojima ih čekaju policijske brutalnosti opresivnog režima zatvorenih granica. Tragedija koja od svih nas zahtjeva hitno etičko postupanje prema onima koji traže sigurnost i bolji život.

Komemorirajući smrt suputnika, prijatelja i obiteljskih članova nestalih na putu, članice kolektiva supostavljaju Promatrače i divlju glinu izvađenu na mjestima pogibije ljudi na putu poput Blatuše, Karlovca, Grmoščice, Petrinje, Pakraca ili Siska. Forme stvorene kolektivnim radom, kao i one Ivane Popović, izlažemo na crvenim sanducima zbog snažnog simboličkog naboja crvene boje, ali i konotacija sanduka poput prijenosa, putovanja ili ukopa. Svaki od spomenutih elemenata isprepliću se da bi stvorili povezanu cjelinu koju članice kolektiva predstavljaju kao objekt-kompoziciju koja, povezujući dva kata muzejske zgrade, arhivira memorijske tragove i geste preobražavajući osobno u kolektivno.

Hannah Arendt, nakon podmetanja požara u Reichstagu 1933., napisala je: „Nisam više smatrala da se može biti samo promatrač“. Imajući na umu da pojedinačne ispovijesti osjećamo tek ako su i opće, ako pripadaju i drugima, članice kolektiva pripovijedajući priče nestalih i ubijenih, nude iscjeljenje, istodobno naglašavajući da više ne možemo biti tek pasivni promatrači.

Izjava kolektiva Žene ženama:

Zemlja je arhiv sjećanja, čuvar neraskidivih priča koje se isprepliću u dubinama njezine površine. Zemlja pamti. U naborima njezinih slojeva taloži se „moć smrti“. Priče skrivenih, nevidljivih, zaboravljenih vrsta. A na površini i pod zemljom, ogledaju se naši sukobi, siromaštvo i ugnjetavanje raznih oblika života i zajednica. 

Duž balkanskog puta svjedočimo pričama prekograničnih hodača, njihovih suputnika i promatrača. No, mnoge priče tek trebamo čuti i razumjeti. S mnogima, na tom putu, zrcalimo sličnu sudbinu, iako nam nacionalne, korporativne i vojne elite govore suprotno.  

S obje ruke u tlu, iskapajući, sušeći, meljući, natapajući, mrveći, oblikujući i upijajući sjećanja smeđe, bijele, žute, crvene i crne zemlje, osjećamo budućnost koja i za nas živi u njoj. 

I dok na kriminalizirane migracije gledamo kao na fenomen koji su oblikovali suvremeni i historijski kolonijalni i imperijalni režimi i kapitalizam, shvaćamo da su naše slobode i šanse za preživljavanje međusobno povezane. 

S rukama uronjenim u zemlju, osjećamo njezino podrhtavanje, prvi govor jezikom novog svijeta koji šapće: Vaše su slobode međuovisne. Šanse za opstanak jednog povezane su sa šansama svih.

Članice kolektiva: Ana Dana Beroš, Arbina Alihjian, Cyrille Cartier, Ivona Kočica, Jasenka Kosir, Josipa Lulić, Madina Rezaie, Marijana Hameršak, Mensura Juranović, Romana Pozniak, Safaa Salem, Samaneh Riehani & selma banich

Dizajn izložbe: Ana Dana Beroš

Montaža zvuka: Adam Semijalac

Grafički dizajn: Ena Jurov

Kustosica: Leila Topić

O kolektivu:

Živi Atelje DK (Living Atelier DK) je nezavisna, interdisciplinarna, nevladina i neprofitna organizacija koja koristi umjetnost za istraživanje identiteta, iscjeljivanje i izgradnju zajednice. Cilj nam je njegovati individualnu snagu, potencijal, otpornost i solidarnost kako bismo odgovorili na životne izazove kao dio društvenih promjena i izgradnje zajednice kroz umjetnost. Imamo nekoliko programa uključujući program No Borders, (kolektiv Žene ženama i Bez granica: integracija umjetnosti – umjetnost integracije), Wandering Art Tea Academy, Creative Collective Space i Gallery DK (puhanje stakla, pripovijedanje, keramika, cijanotipija i umjetničke rezidencije) te projekt očuvanja i promicanja umjetnosti Vere Dajht-Kralj, čiji je atelje, njezina umjetnička i duhovna baština, središte svih naših aktivnosti. Kolektiv Žene ženama ključni je program inicijative No Borders u Živom Ateljeu DK koji okuplja žene koje žele da im Hrvatska postane dom sa ženama kojima je Hrvatska već dom, kroz angažiranu umjetnost za poboljšanje dobrobiti, osnaživanje i olakšavanje integracije svih ljudi u zajednicu koja se neprestano razvija.

www.ziviatelje.dk