Odabrani finalisti su:
ELIJA FRIGANOVIĆ
NIKOLINA KUZMIĆ
KIM MIKASOVIĆ
PAVLE MIJUCA
LUCIJA OSTROGOVIĆ
MATEO SITO
IVAN STANIĆ
Stručno povjerenstvo djelovalo je u sastavu: Tanja Dabo, multimedijska umjetnica, predstavnica Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo (aktualna članica Kulturnog vijeća za likovnu djelatnost Grada Zagreba); Jasmina Fučkan, muzejska savjetnica, voditeljica Zbirke skulpture Muzeja suvremene umjetnosti; Radmila Iva Janković, muzejska savjetnica, voditeljica Atelijera Kožarić (predsjednica žirija); Josip Rončević, dobitnik Nagrade za mlade umjetnike i umjetnice „Ivan Kožarić“ 2025.; Tena Starčević, predstavnica mlađe generacije likovne kritike.
Odabrani finalisti svoje će radove predstaviti na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti 2027. godine, kada će stručno povjerenstvo odlučiti o dobitniku nagrade.
Obrazloženja stručnog povjerenstva:
Elia Friganović
Moj mali Pantheon, 2026.
multimedijalna instalacija: maketa (3D print), skulptura od staklene vune, AI chatbot
cca 150 x 100 cm (+ projekcija)
Rad polazi od aktualne i lokalno specifične situacije, najavljene američke investicije u gradnju velikog AI data centra naziva Pantheon u Topuskom te je razvija kao mjesto kritičkog susreta tehnologije, kapitala, ekologije i političke moći. U formi satirične multimedijalne instalacije, motiv Pantheona, fontane i lokalnog chatbota pretvara se u malu, gotovo apsurdnu infrastrukturu modernizacijskog obećanja. Pitanja umjetne inteligencije rad prizemljuje u konkretne materijalne uvjete: vodu, energiju, zemljište, buku, privatne investicije i prostor koji bi trebao podnijeti posljedice razvoja. U toj vezi lokalnog i globalnog otvara se prostor za kritiku tehnološkog optimizma, ali i za promišljanje novih oblika ovisnosti koje proizvodi suvremena infrastruktura. Uz participaciju posjetitelja, prostorna instalacija po modelu proročišta pregovara o ishodima neizvjesne budućnosti. Time rad povezuje povijesni model proročišta sa suvremenim društvenim procesima te otvara pitanja odnosa između kapitalističkih interesa, metafizičkih aspiracija tehnologije te religijskih praksi i vjerovanja.
Elia Friganović (1996.) rođena je 1996. u Dubrovniku. Preddiplomski studij na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 2019. godine. U sklopu stipendiranog programa IMFA 2022. godine diplomirala je suvremenu umjetnost na Kineskoj akademiji umjetnosti u Hangzhouu. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, među kojima se ističu Sve što se odbaci padne u jezik, Galerija Doma omladine Beograda, 2023., te Bio-glif, Art radionica Lazareti / Galerija Otok, Dubrovnik, 2023. Sudjelovala je na rezidencijalnom programu Hillhaus Art Residency u Pekingu (2025.) te na rezidenciji Atelijeri Žitnjak (2026.). U svojim radovima fokusira se na eksperimentiranje s umjetničkim materijalima, istražujući teme odnosa prirode, čovjeka i tehnologije te njihovu semiotičku interpretaciju. Živi i radi na relaciji Dubrovnik – Zagreb.
Nikolina Kuzmić
Svetac ničega od nigdje, 2025./2026.
print na drvu, pozlata, fotografija, fotoknjiga, šivani i kukičani kostim
18 x (50 x 60 cm), fotoknjiga, kostim, varijabilne dimenzije
Rad razvija složen i dosljedno artikuliran autorski svijet u kojem se osobna memorija, folklorni elementi, kršćanska ikonografija, napušteni prostori i pitanje kulturne baštine povezuju kroz seriju fotografija na drvu, kostime i fotoknjigu. Figura izmišljenog sveca zaboravljenih mjesta, koju utjelovljuje sama umjetnica, uspostavlja prostor između rituala, ruševine, prirode i nestajanja. Vlastito tijelo pritom postaje nositelj devocionalnog narativa, ali i medij kroz koji se kolektivni odnos prema mjestu, tradicijskom pamćenju i baštini upisuje u sliku. Prepoznatljiv vizualni identitet rada, pažljivo izveden kostim i promišljena ikonografska struktura upućuju na razvijenu autorsku praksu te istraživanje koje se gradi kroz kontinuitet i jasnu osjetljivost prema prostorima koji nestaju. Performativni aspekt rada, ostvaren kao duhovita afirmacija geniusa loci putem čudotvornih ukazanja, aktivira i pitanja društvenog populizma te otvara višestruke mogućnosti čitanja društveno kodiranih simbola. Hibridnim vizualnim jezikom rad istodobno ukazuje na procese mitizacije nasljeđa i na paradoks njegova postupnog zapuštanja.
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. godine u Splitu. Magistrirala je 2019. godine na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu u klasi redovite profesorice Nine Ivančić. Realizirala je brojne samostalne izložbe, među kojima se ističu Tijelo bez organa u Salonu Galić u Splitu (2021.) i Izvan vremena u Art radionici Lazareti u Dubrovniku (2024.). Sudjelovala je na više skupnih izložbi, među kojima se ističu Slavonski biennale (2022.) te izložba HT nagrade za suvremenu umjetnost u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2019.). Bila je finalistkinja Nagrade Radoslav Putar za umjetnike do 40 godina 2024. i 2026. godine te Nagrade Zlatna lubenica za mlade umjetnike, koju dodjeljuje udruga Metamedij, u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli (2024.).
Kao asistentica scenografa i scenografkinja djeluje od 2018. godine u brojnim kazalištima u Hrvatskoj i regiji.
Kim Mikasović
Ne želim te zaboraviti., 2026.
staklo; 7 elemenata, različite dimenzije, svaki cca 38 x 75 x 1 cm
Polazeći od oporuka iz arhiva, u kojima se uz pravne odluke pojavljuju i predmeti ostavljeni nasljednicima, rad usmjerava pažnju na ono što od osobne bliskosti ostaje zapisano u materijalnim tragovima. Umjetnica temu odsutnosti razvija kroz materijal, percepciju i nemogućnost dodira, pri čemu staklo nosi ključnu napetost rada: omogućuje pogled, a istodobno uspostavlja granicu fizičkom kontaktu. Predmeti gravirani unutar prozirne mase ostaju blizu, vidljivi i gotovo dostupni, dok ih sama struktura materijala smješta izvan dosega dodira. Objektni karakter rada pretvoren je u dinamičku funkciju afektivnih slojeva identiteta s kojima se u svojoj imaginaciji suočava svaki individualni promatrač djela, čime je istančano naglašena napetost na samom sjecištu između materijalnih i nematerijalnih aspekata estetskog doživljaja.
Kim Mikasović rođena je 2001. godine u Splitu, a živi u Kaštel Lukšiću. Diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2025. godine, u klasi prof. art. Neli Ružić. Godine 2023. realizirala je samostalnu izložbu Premijere 88 u Loggii / Centru za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata u Splitu. Sudjelovala je na više skupnih izložbi, među kojima se ističu Rastavi, sastavi, nastavi – Modul 2 i Modul 3 u Galeriji umjetnina u Splitu (2024., 2025.), Novi horizonti u Galeriji Flora u Dubrovniku (2024.) te međunarodna izložba suvremene umjetnosti Spazio e Luci nelle Arti u Santa Maria di Sala – Villa Farsetti u Italiji (2024.).
Pobjednica je 8. izdanja natječaja A4 za mlade umjetnike i kustose te dobitnica Rektorove nagrade za znanstveni ili umjetnički rad Sveučilišta u Splitu za akademsku godinu 2024./2025.
Pavle Mijuca
Any Other Business, 2026.
performans, instalacija, video, digitalni tisak na reklamnim banerima
varijabilne dimenzije
Umjetnik precizno koristi estetiku i retoriku investicijskih foruma, nekretninskog marketinga i turističkog kapitalizma kako bi pokazao apsurd sustava koji prodaje “autentičnost” upravo kroz njezino uništavanje. Fiktivni “Property Forum”, napušteni konferencijski prostor nakon događaja, promotivni slogani i lik investitora čiji se govor postupno raspada zajedno oblikuju uvjerljivu analizu jezika moći. U lokalnom kontekstu hrvatske obale, hotelizacije i apartmanizacije, projekt pokazuje kako se održivost, luksuz i emocionalna povezanost s prostorom pretvaraju u tržišne vrijednosti. Dosljedno korištenje jezika investicijskog marketinga te jasan politički fokus daju radu analitičku i društvenu relevantnost. Izvedbena instalacija zasnovana na vokabularu tržišne eksploatacije kao estetskom vokabularu, apostrofira društveni problem monetizacije svih vrijednosti te istodobno otvara pitanje uspostavljanja kriterija vrednovanja koji nisu podložni logici tržišta.
Pavle Mijuca, rođen 1999., umjetnik je čija praksa istražuje strukture moći koje stoje iza prostornog planiranja i arhitekture. Koristi se internetskim istraživanjem kako bi kreirao lokalno specifične likove, poput turističkih vodiča, arhitekata i agenata za nekretnine. Zamjenom uloga u performansu zauzima poziciju ključnog aktera fiktivnog projekta kako bi otvorio mogućnost kritičkog sagledavanja složenih odnosa unutar relevantnih sustava. Ti se likovi, često oblikovani pomoću glumačkih tehnika i samoreferencijalne igre, razvijaju kroz različite formate, poput predavanja, vođenih tura i insceniranih medijskih prezentacija. Koristeći se vizualnim i jezičnim registrima tržišta nekretnina, birokracije i graditeljstva, stvara vizuale reklamnih kampanja, tekstile i 3D modele koji postupcima aproprijacije izvrću dominantne prostorne narative. Radi i živi na relaciji Šibenik – Amsterdam.
Lucija Ostrogović
Uzorci kretanja (radni naslov), 2026. (rad u nastajanju)
kombinirana tehnika (silikon, gips, fotografija)
cca 320 × 180 cm
Rad proizlazi iz dugotrajnog istraživanja i pažljivo izgrađenog odnosa prema materijalu, prostoru i procesu. Njegova se snaga razvija upravo u ambivalentnosti između dokumentacije, skulpture, performativne geste i prijenosa, dok se stijena pojavljuje kao površina već obilježena rezanjem, stabilizacijom i drugim ljudskim intervencijama. Silikonski i gipsani odljev funkcioniraju kao tragovi dodira, premještanja i transformacije, a pojam pokreta širi se izvan samog motiva krajolika na logistiku rada – transport, raspadanje, ponovno sastavljanje i prilagodbu postavu. U toj procesualnosti rad razvija suzdržanu, nedekorativnu materijalnost i svojevrsnu napetost između krajolika, tijela, prostora i umjetničkog postupka. Krajnji logički ishod čitanja ovog inverznog land arta afirmacija je ekokritičkog stava prema ljudskim intervencijama u prirodi, uz jasnu evokaciju promjena u cikličnosti prirodnih sustava, nastalih kao posljedica ljudskih intervencija.
Lucija Ostrogović, rođena u Vrbniku 1996., multimedijska je umjetnica koja živi i radi u Vrbniku i Zagrebu. Diplomirala je etnologiju i antropologiju te njemački jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru te nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Polazeći od etnografskog pristupa svakodnevici, njezina se umjetnička praksa nalazi na sjecištu vizualne umjetnosti i antropologije. Kroz mapiranje, crtež i suptilne prostorne intervencije istražuje odnose između krajolika, prostora i zajednice, često transformirajući galerijski i izložbeni kontekst u aktivnu sastavnicu umjetničkog procesa. Vodila je radionice etnografskog crteža, a radove je izlagala u Galeriji SKC, Galeriji Događanja, Galeriji Kluba Kocka, Maloj dvorani Pogona Jedinstvo te u sklopu projekta 12.5 sekvenci za 125 godina Umjetničkog paviljona. Kao finalistica Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 10.0 sudjelovala je na izložbi Šetnje liminalnim prostorima u Muzeju suvremene umjetnosti Istre.
Mateo Sito
Pročelje 54, 2026.
„arheološko slikarstvo“ (PVAc ljepilo na žutici)
6 - 10 x 6 - 10 m
Prijedlog polazi od napuštene seoske kuće u Budrovcima čije se pročelje prenosi na platno postupkom koji umjetnik naziva “arheološkim slikarstvom”. Jednostavna gesta fizičkog uzimanja površine otvara više razina značenja: rušenje ruralne arhitekture, nestanak materijalne memorije sela, odnos slike i otiska te slikarstvo kao proces prijenosa. Površina kuće postaje stvarni materijal slike, a tragovi boje, žbuke i drveta prenose se na platno kao fizički zapis prostora pred nestajanjem. Prijedlog se izdvaja načinom na koji konkretnu lokalnu situaciju i osobni odnos prema mjestu prevodi u promišljen i dosljedan umjetnički postupak. U paradoksu očuvanja kroz skidanje površine, slika nastaje kao trag propadanja, prijenosa i gubitka. Modularno komponirana slikarska instalacija priziva logiku konstrukcije i gradnje, dok naglašavanjem površine kao mjesta upisa tragova vremena, umjetnik uspostavlja dijalog s nasljeđem enformela koji u suvremeni kontekst prenosi kao arhivsku bilješku i osjetilni memorijski otisak.
Mateo Sito, rođen u Đakovu 2001., završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, nakon čega je 2020. godine upisao prijediplomski sveučilišni studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, koji je završio 2024. s pohvalom cum laude i Rektorovom nagradom za rad Amfitrion (2023.). Godine 2025. diplomirao je na istoj instituciji te stekao akademski naziv sveučilišnog magistra slikarstva.
Sudjelovao je na skupnim izložbama, među kojima se ističu Definiranje perspektive (Galerija kraljice Katarine Kosača, Mostar, 2024.), Bengalska noć: interpretacija drugog i drugosti (Apoteka, Vodnjan, 2024.; Galerija 112, Zagreb, 2025.) te Matrice: Tijelo (Galerija SC, Zagreb, 2025.). Godine 2025. ostvario je samostalne izložbe Za odmor od radova u Galeriji Karas i Kapela Jadran film u Galeriji SC u Zagrebu.
Ivan Stanić
Handle with Care, 2026. (u tijeku)
instalacija: inkjet print na fotomat papiru i UV print na staklu
450 x 300 cm (varijabilne dimenzije)
Handle with Care precizno je artikuliran projekt o transplantaciji organa, koji se oblikuje kroz rijedak i dugotrajan pristup transplantacijskom timu pod etičkim nadzorom. Rad s izrazito osjetljivim sadržajem postupa suzdržano, usmjeravajući pogled prema atmosferi sustava, rutini, protokolima i proceduralnosti transplantacije. Posebno su uvjerljive snimke nastale termalnom kamerom, koje tijelo i organ ne prikazuju kroz njihov vanjski izgled, nego kroz toplinu, hlađenje i uvjete održavanja. Time rad pomiče fokus s medicinskog prizora na preciznu logistiku prijenosa, u kojoj vrijeme, temperatura i koordinacija odlučuju o mogućnosti nastavka života. Dnevnički fragmenti dodatno produbljuju rad jer bilježe autorovo postupno suočavanje s emocionalnom težinom transplantacijskog procesa, ondje gdje se svakodnevna medicinska rutina susreće s pitanjima života i smrti. Fotografska prostorna instalacija uprizoruje fragilnost uvjeta svakodnevnog profesionalnog rada na održavanju ljudske egzistencije te sustava brige i solidarnosti koji omogućuju nastavak života, premda često ostaju izvan javne vidljivosti. U umjetničkom smislu fotografije postaju vizualna metafora krhkosti egzistencije i međusobne povezanosti ljudskih života.
Ivan Stanić, rođen 2002., fotograf je i vizualni umjetnik koji djeluje međunarodno. Njegova praksa bavi se sustavima i okruženjima koji oblikuju ljudsko iskustvo, a ostaju teško dostupni ili izvan vidokruga javnosti. Kroz fotografiju, arhivski materijal i terenski rad istražuje teme moći, memorije i kontrole, pristupajući slici kao alatu istraživanja jednako koliko i umjetničkom mediju. Projekt 505, predstavljen u Galeriji VN u Zagrebu, označava važnu etapu njegova istraživanja institucionalnih sustava. Sudjelovao je i u rezidenciji Echo Curve, gdje infracrvenom fotografijom istražuje ekološke posljedice napuštene vojne infrastrukture.
Godine 2026. završava studij fotografije na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Haagu te od rujna iste godine nastavlja MFA studij fotografije na Valand Academy u Göteborgu. Njegovi radovi izlagani su u Hrvatskoj, Srbiji, Mađarskoj i Nizozemskoj.
