Ivana Janković bila je naša kolegica od 2006., bila je kustosica u Zbirci slikarstva, potom u Arhivu Tošo Dabac, a od 2023. voditeljica Arhiva Tošo Dabac. Ivana je bila kustosica mnogih izložbi, među kojima se može izdvojiti „Za aktivnu umjetnost − Nove tendencije 50 godina poslije (1961. – 1973.)“ (2011.), na koju je s pravom bila jako ponosna jer je uspjela sažeti bit svih pet Tendencija, pokazati koliko su te ideje i danas aktualne. Sudjelovala je i u nizu suautorskih projekata te kurirala izložbe suvremenih umjetnica i umjetnika. 

Godine 2010., u tada novoj zgradi MSU-a, radila je od jutra do sutra na retrospektivi Aleksandara Srneca „Prisutna odsutnost“, proučavajući svaki detalj njegova opusa odgovornošću koja nadmašuje status suradnice. S izložbom „Antun Motika: Eksperimenti“ (2012.) pokazala je kako se jedan aspekt bogatog opusa tog umjetnika može prikazati u posve novom svjetlu kao poveznica između avangarde i neoavangarde, kako postaviti izložbu koja je publici privlačna – vizualno, zvukovno, taktilno – bez robovanja tradicionalnom izlagačkom porivu.

Ivanina istraživačka izložba „Art Contact – umrežavanje umjetničkih ideja“ (2021/22.) stavila je u suodnos  izlagačke strategije nekadašnje Galerije suvremene umjetnosti i Galerije Studentskog centra. Okupila je raznorodne radove neoavangardnih umjetnika iz Poljske, Mađarske i nekadašnje Čehoslovačke te bivših država SSSR-a pokazavši kako su onomad izlagački prostori bili mjesto susreta i razmjene ideja, ali i solidarnosti te stvaranja prijateljstava.

Nemirna, uporna, nepokorna, protiv svoje volje premještena je u Arhiv Tošo Dabac, ali Ivana se nije predala nego zaronila u istraživanje onih dijelova te goleme građe kojima se nitko prije ne bavio. Kunsthistoričarskom intuicijom pronalazila je poveznice i otkrivala nove detalje u Dabčevu opusu, zaboravljene suradnje, komadiće povijesti odveć očigledne da bismo ih shvatili zato što su nam bile pred nosom. Prostor za polemiku stalno se otvarao i baš to ju je intrigiralo.

Velik je Ivanin doprinos u monografiji „Gorgona“ (Agroinova, 2018.), ne samo tekstualni, nego i istraživački – jer bez njezine pedanterije, em bi izostali podaci, em bi postojeći bili upitni.

Naposljetku, Ivana bi voljela da se ne zaboravi izložba „Od individualnih projekcija do kolektivne memorije – Darko Bavoljak i Igor Grubić Marijanu Crtaliću!“ (2023.). Bio je to osobni, umjetnički i kustoski hommage multimedijskom umjetniku Marijanu Crtaliću-Crti (1968.  ̶  2020.) kojem je jednog dana u listopadu u vlaku stalo srce, a Ivanino ostalo slomljeno.

Ivana je u svemu bila strastvena, nije odustajala ni kad su je tlačili odozgo, ni kad su joj projekti bili odbijeni ni kad ju je bolest fizički odmakla od svijeta umjetnosti. Strastveno je voljela baš suvremenu umjetnost, razumjela je istinski i željela to prenijeti drugima. Ako dio tog Ivaninog duha ostane s nama, na dobitku smo njezinim gubitkom.