Zrak uoči susreta, Siniše Ilića u sklopu Okidača, postava u nastajanju Zbirka kao glagol, izložbene dvorane pretvara u kolažirani prostor, sastavljen od različitih materijala, reprezentacija i performativnih tragova tijela. Radovi iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti polazište su za izvedbu i izlaganje Ilićevih objekata, crteža, kolaža i prostornih intervencija. Radovi nastali u različitim prostorima i razdobljima 20. st. u su dijalogu s Ilićevim intervencijama koji aludiraju na androginost tijela, naše moguće intervencije na površini ili u reprezentaciji tijela, užitak i kontakt na rubovima dodira eksplicitnosti i apstrakcije. Zrak uoči susreta smješten je u utrobu meandra MSU-a, u labirintskom prostoru fizičke stiješnjenosti da bi komunicirao sa slobodnom interpretacijom tjelesnosti, upućujući na to da je istodobno i tabuzirana i eksploatirana i skrivena, ranjiva i fragilna, isprepletena, izvedena i sastavljena od različitih materijala. Ilićevi radovi u tom se dijalogu realiziraju efemernim intervencijama u prostoru, tragovima na zidu ljepljivom trakom, bojom, potezima ugljena i škara, erotskim crtežima, kolažima i objektima od tekstila i spužve.
Zrak uoči susreta, Siniše Ilića u sklopu Okidača, postava u nastajanju Zbirka kao glagol, izložbene dvorane pretvara u kolažirani prostor, sastavljen od različitih materijala, repezentacija i performativnih tragova tijela. Radovi iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti polazište su za izvedbu i izlaganje Ilićevih objekata, crteža, kolaža i prostornih intervencija.
Radovi nastali u različitim prostorima i razdobljima 20. st. u su dijalogu s Ilićevim intervencijama koji aludiraju na androginost tijela, naše moguće intervencije na površini ili u reprezentaciji tijela, užitak i kontakt na rubovima dodira eksplicitnosti i apstrakcije. Zrak uoči susreta smješten je u utrobu meandra MSU-a, u labirintskom prostoru fizičke stiješnjenosti da bi komunicirao sa slobodnom interpretacijom tjelesnosti, upućujući na to da je istodobno i tabuzirana i eksploatirana i skrivena, ranjiva i fragilna, isprepletena, izvedena i sastavljena od različitih materijala. Ilićevi radovi u tom se dijalogu realiziraju efemernim intervencijama u prostoru, tragovima na zidu ljepljivom trakom, bojom, potezima ugljena i škara, erotskim crtežima, kolažima i objektima od tekstila i spužve.
Tako mapa Borisa Gruenwalda, nastala u SAD-u početkom 1970-ih, nakon vala pokreta za građanska prava, ženska, rasna i seksualna te poslije abolicionističkog pokreta – eksplicitno a istodobno obazrivo i nježno prikazuje međuljudske i međutjelesne odnose u erotskim susretima i maštarijama. Grafike u kojima Gruenwald kolažira fotografije napuštenog zatvora i u njemu možda zatečene, sirove crteže. U njihovoj izvedbi i kompoziciji nazire se gotovo akademska vještina, tjelesnost i prisutnost, čežnja i nagon u režimu kontrole, nadzora i kazne. Daje se naslutiti neko moguće autobiografsko iskustvo, ili barem duboko suosjećanje s marginaliziranima i odbačenima. U tekstu Katedrala prokletih Borisa Gruenwalda, objavljenom u trećem broju časopisa Spot, Radoslav Putar zaključit će, odbacujući prezrive komentare o pornografskim crtežima upitne pismenosti, „da su zapisi i crtarije na zidovima okružnog zatvora u nekom mjestu Sjedinjenih Država izuzetno estetski vrijedni, 'lijepi'“.
Elegantna tijela na crtežima umjetnika stasalog u kontekstu Bauhausa, Farkasa Molnára, prizivaju modernističku Arkadiju ili doba nevinosti. Molnárova kompozicija slobodne, utopijske mladosti u neodređenom pejzažu uvod je u Ilićeve crteže i kolaže s androginim mladenačkim figurama. Ti radovi svojim gradbenim značajkama, ali i izvedbom i postavom, neizravno prenose duh mladenaštva ratnih i tranzicijskih devedesetih. Androgine su i figure na asamblažu pripisanom Dragici Metilović u nekonvencionalnom postavu kojim su izložene minucioznom forenzičkom pregledu više nogo doživljaju publike, svodeći ideju umjetničkog djela na materijalnu prisutnost i krhkost.
Slika Dual – dvije irealne figure Stjepana Lahovskog iz 1930. zajedno s objektima u prostoru, nadrealistička je kompozicija što sugerira tjelesni kontakt i senzacije. Lahovsky je bio prepoznat kao jedan od najtalentiranijih studenata svoje generacije zagrebačke Likovne akademije dvadesetih godina, ali za života je odbijao izlagati, a mu je opus sačuvan zahvaljujući velikom angažmanu kolekcionara Josipa Kovačića. Stvarnu je afirmaciju i suvremeno čitanje dočekao u izložbi Zelene vrpce: samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog iz zbirke dr. Josipa Kovačića autorice Leonide Kovač. U intervjuu s Josipom Kovačićem iz 1977., osvrćući se upravo na tu sliku, Lahovsky se duhovito prisjeća: „Moj prijatelj Slovenac Vlado Čurda je u Senju jednom pjevao: 'Na klopici sta sedela dva'. To me je potaklo. Mislim da to zapravo nisu apstrakcije, nego stilizacije. Glava je kao polukugla i sve je prije nadrealistički, nego apstraktno…To su figure koje aludiraju na temu. Pošao sam od realnog i dvije figure transformirao u dva valjka na dva jastuka.“
Jastuci će tako u Ilićevoj prostornoj ekstenziji postati spužve, s nekom tek naznačenom mogućom pristunošću, tragom ili otiskom tjelesnosti, a stilizacije organa, udova i raznih oblika dodira i preplitanja razaznaju se u figurativnim zagonetkama kolaža i škaroreza. Te naizgled apstraktne tjelesne arabeske, uz prostorne intervencije bojom i armiranom crnom trakom, prostor Okidača okupljaju u organsku cjelinu. U njoj se različitim intenzitetima naglašenih režima upozorenja, ograničenja kretanja, nadzora i pogleda, tjelesnost manifestira u svojoj ranjivosti i izloženosti – materijalnoj, perceptivnoj i spekulativnoj.
Jasna Jakšić
Siniša Ilić (1977, Beograd) je vizualni umetnik čija interdisciplinarna praksa polazi od crteža, koji kombinira s videom, scenografijom i instalacijom. Promišljajući društvene tenzije, kulturnu baštinu, oblike rada te načine njegovanja prijateljstva i solidarnosti, Ilić postupcima preoblikovanja i uspostavljanja novih veza oblikuje koreografirane postave u kojima se isprepliću izvedbeno, dokumentarno, poetsko i afektivno. Njegova praksa uključuje istraživanje oblika kolektivnog rada i među suosnivačima je TkH (Teorija koja hoda) teorijsko umetničke platforme iz Beograda (2000-2017). Izbor izložbi: U vrtu tijela, instrumenata i popodnevnog sunca, MSUCG, Podgorica, 2025; Iza plime, MMSU Rijeka, 2025; Bounding Histories. Whispering Tales, Art Ecounters, Temišvar, 2025; Rez-Linija-otisak, MSU, Beograd; No Feeling is Final. The Skopje Solidarity Collection, Kunsthalle Beč, 2023; Točke pritiska (sa T. Gverović), Zbirka Vejncesla Richtera i Nade Kareš Richter, MSU Zagreb, 2022; Javnost i prostor, CZKD, Beograd; Bigger Than Myself, MAXXI, Rim, 2021; Southern Constellations, MG+MSUM, Ljubljana 2019.
Kustosica izložbe: Jasna Jakšić
Postav izložbe: Siniša Ilić i Jasna Jakšić
Tehnička podrška: Ivan Tudek, Mirjana Grab, Aleksandar Milošević, Renato Mihaljenović Restauracija i konzervacija: Mirta Pavić, Tomica Paradi, Leda Grabičanin
Izvršna urednica: Jadranka Pintarić
Prijevod: Sara Maletić
Oblikovanje: Martin Peranović
Podrška: Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija RH
Siniša Ilić
Zrak uoči susreta
MSU, Okidači
10. 7. - 31. 8. 2025.
