Ciklus izložbi Zbirka kao glagol predstavlja novi postav u trajanju Muzeja suvremene umjetnosti koji timski radimo kako bismo redefinirali poimanje muzeja i društveni kontekst u kojem se nalazi. Izložbe nisu dovršen projekt, nego je riječ o procesu i brzoj reakciji na zbivanja koja nas okružuju. Postav se sastoji od četiri izložbe: Cvijeće - necvijeće - nešto treće; Budućnosti; Drugarstvo i Tužne pjesme rata. Predstavlja vrhunske radove iz fundusa MSU, koji odgovaraju na aktualna globalna pitanja o ratu i miru, zajednici i individualnosti, budućnosti(ma) prema kojima idemo i još mnoga. Postav donosi ekstenzivni pregled hrvatske i međunarodne suvremene umjetnosti kroz radove oko 150 autora, grupa, pokreta, umjetničkih suradnji i drugih. Uz ciklus Zbirka kao glagol, nestalni, fluidne segmente ovog postava u trajanju čini i ciklus Okidači, te novi ciklus Situacije. Naziv ciklusa nadahnut je pjesmom slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka Sloboda je glagol. Znamo da na tom svijetu „samo mijena stalna jest“, ali možda nam se čini da je postala odveć nagla. Usto, neprestano smo u nekoj krizi: ekološkoj, migrantskoj, ekonomskoj, osobnoj. I prije nego što se oporavimo od tekuće krize, za vrat nam puše nova. Ne stižemo sabrati što nam se sve promijenilo – jer i vrijednosti, taj negdašnji temelj kulture, nepovratno su nam poljuljane. Valja pritom istaknuti društvenu činjenicu – kriza je način na koji se održava kapitalizam.
Prva izložba Tužne pjesme rata predstavlja djela iz zbirke Muzeja i koncipirana je kao odgovor na trenutnu svjetsku situaciju. Potaknuta ratom koji se vodi u Ukrajini, iskazuje želju za za iskazivanjem solidarnosti i empatije sa zemljama koja proživljavaju ono što je ove prostore obilježilo ratnih devedesetih. Izložba je naziv dobila prema zvučnom radu litavskog umjetnika Deimantasa Narkevičiusa, koji je nastao 2014. u vrijeme prvih protesta, nemira i stradanja upravo u Ukrajini, na kijevskom Trgu nezavisnosti.
Izložba naslova Drugarstvo druga je u ciklusu Zbirka kao glagol. Nakon izložbe Tužne pjesme rata o ratu i nasilju, Drugarstvo otvara temu solidarnosti i suosjećanja, uloge umjetnosti i muzeja u poboljšanju svijeta. Solidarnost i suosjećanje važni su za zajednicu jer je ujedinjuju u zajedničkom djelovanju, u idejama i etici koje nadilaze statusnu, klasnu, rasnu, nacionalnu, etničku, spolnu diskriminaciju. Takve zajednice su umjetnički kolektivi, okupljeni građanke i građani, skupine ujedinjene kulturama otpora, feminizmom, zajedničkim zalaganjem za klimatsku i okolišnu pravdu, reaproprijacijama povijesti i kolektivnog sjećanja te zacjeljivanjem individualnih i kolektivnih trauma.
Izložba Budućnosti donosi dva pogleda na budućnost koji se nerijetko isključuju: prvi se temelji na progresivnom napretku i rastu, dok drugi taj napredak i rast vidi kao prijetnju planetu i svim živim bićima. Umjesto očaja koji prati razne distopijske vizije budućnosti i koji je više-manje opravdan, izložba nastoji osvijestiti važnost naše aktivne uloge u spašavanju vlastite budućnosti. Izložba „Budućnosti“ postavlja se u auli i na prvom katu muzeja, koji su za njezine potrebe prostorno i arhitektonski reorganizirani. S ovom izložbom predstavlja se i novi, otvoreni prostor muzeja, kojim sada omogućuje da se posjetitelj odmah s ulaza susretne s remek djelima iz muzejskog fundusa.
Cvijeće-necvijeće-nešto treće četvrta je - i posljednja - dionica postava MSU Zbirka kao glagol. Polazeći od umjetničkih praksi koje se na domaćoj sceni artikuliraju od sedamdesetih godina 20. stoljeća, kroz programe tadašnje Galerije suvremene umjetnosti (danas MSU), ova dionica naglašava ključnu ulogu institucije i njezinih aktera u oblikovanju nove generacije umjetnika i umjetnica. Vizije kustosa poput Marijana Susovskog, Davora Matičevića i Želimira Koščevića scenu razvijaju prema otvorenijem i eksperimentalnijem modelu izlaganja. Izložbe, uključujući i one koje zahvaćaju javni prostor, omogućile su afirmaciju novih umjetničkih glasova i transavangardnih tendencija osadesetih. Nova dionica postava okuplja radove koji ne pristaju na čvrste identitete ni jasne granice. Tako i izložba odbacuje jedinstvene narative i binarne opozicije, otvarajući prostor „nečemu trećem“ kao fluidnoj, promjenjivoj zoni značenja. Inspirirana idejom izložbe Vere Fischer Cvijet (oko 1980.), ova dionica razvija koncept međuprostora u kojemu suprotnosti koegzistiraju kao dio istog konteksta. Izložba Cvijeće – necvijeće – nešto treće zaokružuje novi postav MSU i postavlja se na trećem katu muzeja, pozivajući posjetitelje na istraživanje prostora između poznatog i neodređenog. Motiv koji se provlači kroz ovaj projekt – „mi gradimo muzej, muzej gradi nas“ – osmislio je umjetnik Igor Grubić.
Više o izložbama u ciklusu Zbirka kao glagol:
Tužne pjesme rata
Drugarstvo
Budućnosti
Cvijeće - necvijeće - nešto treće
Okidači
